Općeprihvaćena je zabluda da u svemiru vlada apsolutna tišina. Budući da je većina svemira vakuum, zvučni valovi nemaju medij kroz koji bi se širili. No, nedavna otkrića agencije NASA preokrenula su ovu pretpostavku naglavačke, otkrivajući nam jezivu zvučnu kulisu koja dopire iz srca dalekog galaktičkog skupa. Po prvi put u povijesti, čovječanstvo može čuti zvuk supermasivne crne rupe, zvuk opisan kao sablasno zavijanje ili duboko, odjekujuće brujanje.
POGLEDAJTE GALERIJU:
Odjek iz srca galaktičkog skupa Perzej
Priča počinje prije gotovo dva desetljeća, 2003. godine, kada su astronomi pomoću NASA-inog rendgenskog opservatorija Chandra promatrali galaktički skup Perzej, udaljen oko 250 milijuna svjetlosnih godina. Otkrili su nešto zapanjujuće: valove tlaka koji se šire kroz ogromne količine vrućeg plina koji ispunjava skup. Te valove, zapravo akustične valove, stvara supermasivna crna rupa u središtu skupa, koja svojim djelovanjem "uznemiruje" okolni plin. Za razliku od praznog svemira, ovaj gusti plin pruža savršen medij za putovanje zvuka.
POGLEDAJE VIDEO:
Međutim, taj zvuk je daleko izvan ljudske percepcije. Znanstvenici su utvrdili da se radi o noti B-dur, ali nevjerojatnih 57 oktava ispod srednjeg C-a. Frekvencija tog tona toliko je niska da je za jednu potpunu oscilaciju vala potrebno oko 10 milijuna godina. To je najdublji ton ikad zabilježen u svemiru.
Kako nečujno postaje čujno
Godinama su ti podaci postojali samo kao vizualni prikaz valova u plinu. No, u sklopu projekta sonifikacije, NASA-ini znanstvenici odlučili su ove kozmičke vibracije prevesti u zvuk koji ljudsko uho može registrirati. Procesom sonifikacije, originalni zvučni valovi su "transponirani" za 57 i 58 oktava više. To znači da je njihova frekvencija umjetno povećana za nevjerojatnih 144 i 288 kvadrilijuna puta.
Rezultat je 35-sekundni audiozapis koji zvuči kao nešto iz znanstveno-fantastičnog horora - duboki, vibrirajući jauk koji ledi krv u žilama. Ovaj proces nije samo jednostavno "ubrzavanje" snimke. Znanstvenici koriste različite tehnike kako bi podatke pretvorili u zvuk. U slučaju Perzeja, korištena je metoda koja podsjeća na radarsko skeniranje, gdje se zvuk kreće oko crne rupe, prevodeći valove emitirane u različitim smjerovima. Općenito, sonifikacija može mapirati različite karakteristike astronomskih podataka u zvučne elemente: svjetlina objekta može odrediti glasnoću, udaljenost od centra može diktirati visinu tona, a različitim vrstama podataka (poput rendgenskih zraka ili radiovalova) mogu se dodijeliti različiti instrumenti ili zvučne teksture.
Znanstvena pozadina kozmičke buke
Ovi jezivi zvukovi nisu samo kozmički kuriozitet. Oni igraju ključnu ulogu u evoluciji galaktičkih skupova. Valovi tlaka koje emitira crna rupa prenose ogromnu količinu energije kroz međugalaktički medij - vrući plin koji prožima skup. Taj proces zagrijavanja sprječava prebrzo hlađenje plina i formiranje prevelikog broja novih zvijezda.
Drugim riječima, "zvuk" crne rupe djeluje kao svojevrsni termostat koji regulira život u cijelom galaktičkom skupu. Proučavanje ovih zvučnih valova stoga astronomima daje ključan uvid u to kako energija kruži svemirom i kako se galaksije razvijaju tijekom milijardi godina.
I drugi divovi imaju svoj glas
Perzej nije jedina crna rupa koja je dobila svoj "glas". Znanstvenici su sonificirali i podatke s Messiera 87 (M87), prve crne rupe čiju smo izravnu sliku vidjeli zahvaljujući projektu Event Horizon Telescope. U ovom slučaju, zvuk nije stvoren iz stvarnih zvučnih valova, već prevođenjem svjetlosti različitih valnih duljina u tonove.
Podaci prikupljeni radioteleskopima mapirani su u niske tonove, podaci iz vidljivog spektra (teleskop Hubble) u srednje, a rendgenski podaci (opservatorij Chandra) u najviše tonove. Najsvjetliji dio slike, gdje se nalazi crna rupa mase 6,5 milijardi puta veće od Sunca, odgovara najglasnijem dijelu zvuka.
POGLEDAJTE VIDEO:
No, možda najdramatičniji "zvuk" crnih rupa dolazi iz potpuno drugog izvora: gravitacijskih valova. Kada se dvije crne rupe sudare i spoje, one stvaraju valove u samom tkivu prostor-vremena.
Ovi valovi, prvi put izravno detektirani 2015. godine, mogu se prevesti u zvučni signal. Rezultat je karakterističan "cvrkut" (eng. chirp), zvuk čija frekvencija i glasnoća naglo rastu neposredno prije spajanja dvaju kozmičkih divova. To nije zvuk koji putuje kroz medij poput plina, već vibracija samog svemira prevedena u čujni oblik.