Andre Agassi. Ime koje odjekuje teniskim svijetom ne samo zbog osam Grand Slam titula i statusa jednog od najvećih igrača svih vremena, već i zbog turbulentnog putovanja ispunjenog unutarnjim neprijateljima, šokantnim priznanjima i nevjerojatnom transformacijom. Njegova autobiografija, simbolično nazvana "Open" (Otvoreno), razotkrila je čovjeka koji je mrzio sport koji ga je proslavio, borio se s pritiskom slave te na koncu pronašao iskupljenje i svrhu daleko od reflektora teniskih arena.
Prvi feljton Agassi pročitajte OVDJE, a treći OVDJE.
Rani život pod očevom stegom
Priča Andrea Kirk Agassija rođenog 29. travnja 1970. u Las Vegasu započinje pod čeličnom voljom njegova oca, Mikea Agassija, iranskog imigranta i bivšeg olimpijskog boksača. Opsjednut idejom da stvori teniskog prvaka, Mike je sina podvrgnuo nemilosrdnom režimu treninga od najranije dobi. U dvorištu obiteljske kuće dominirao je "zmaj", modificirana mašina za izbacivanje loptica koja je, kako Agassi opisuje u svojoj knjizi, rigala vatru u obliku teniskih loptica.
- Jače, udaraj jače. Ranije. Prokletstvo, Andre, udaraj ranije - odzvanjale su očeve riječi.
Svaki promašaj, posebice loptica u mreži, izazivao je očev bijes. Sa sedam godina, Andre je dnevno udarao tisuće loptica, a ruka mu je, kako kaže, "otpadala". Već tada je zamrzio tenis, sport koji mu je nametnut. S 13 godina poslan je na čuvenu tenisku akademiju Nicka Bollettierija na Floridi, gdje je njegov talent bio neporeciv, no unutarnji otpor prema igri samo je rastao. Bollettieri je bio toliko impresioniran da je, nakon samo pola sata gledanja Agassijeve igre, nazvao Mikea i rekao:
- Uzmite si ček natrag. On će ovdje biti besplatno.
Bljesak genija i teret očekivanja
Profesionalnu karijeru započeo je 1986. godine, brzo privlačeći pažnju ne samo iznimnim talentom već i buntovničkim imidžem: duga kosa, naušnice, drečave kombinacije. Bio je dašak svježeg zraka u često konzervativnom svijetu tenisa. Njegova igra bila je eksplozivna, a retern servisa postao je legendarni "The Punisher". Prvi Grand Slam naslov osvojio je 1992. svladavši Gorana Ivaniševića na Wimbledonu, turniru koji je prethodno izbjegavao zbog stroge tradicije i pravila odijevanja.
No iza fasade kako je imidž sve, kako je glasio jedan od njegovih ranih marketinških slogana, krio se mladić koji se borio s pritiskom i vlastitim identitetom. U knjizi je priznao i anegdotu o nošenju perike tijekom finala Roland Garrosa 1990., strahujući više da mu ne padne nego od samog meča.
Mračne godine: Droga, laži i pad na dno
Sredinom i krajem 1990-ih, Agassijeva karijera i privatni život krenuli su silaznom putanjom. Brak s glumicom Brooke Shields bio je u krizi, a motivacija za tenis potpuno je nestala. Priznao je da je u tom periodu čak i namjerno gubio mečeve. Njegov rang strmoglavio se na 141. mjesto ATP ljestvice u studenom 1997. Mnogi su vjerovali da je njegova karijera gotova.
U tom mračnom razdoblju dogodio se i najkontroverzniji trenutak njegove karijere. U svojoj autobiografiji "Open", Agassi je šokirao svijet priznanjem da je 1997. godine koristio kristalni metamfetamin. Opisao je kako mu je asistent "Slim" ponudio drogu:
- Slim istrese malu hrpu praha na stolić. Povučem malo. Zavalim se na kauč i razmišljam o Rubikonu koji sam upravo prešao... Postoji trenutak žaljenja, praćen golemom tugom. Zatim dolazi plimni val euforije koji odnosi svaku negativnu misao iz moje glave.
Ubrzo nakon toga, pao je na doping testu. Suočen s tromjesečnom suspenzijom i uništenjem karijere, Agassi je napisao pismo ATP-u ispunjeno, kako je sam priznao, "lažima isprepletenim s djelićima istine". Tvrdio je da je slučajno popio gazirano piće u koje mu je Slim ubacio drogu. ATP je prihvatio njegovo objašnjenje i odustao od slučaja, što je kasnije izazvalo brojne kritike na račun teniskih vlasti zbog mogućeg zataškavanja.
- Osjećao sam se posramljeno, naravno. Obećao sam sebi da je ova laž kraj svega - napisao je Agassi.
Povratak na vrh i potraga za smislom
Iz pepela vlastitih pogrešaka, Agassi je krenuo u nevjerojatan povratak. Počeo je s rigoroznim kondicijskim programom i igranjem na Challenger turnirima kako bi vratio rang. Godine 1998. napravio je najveći skok u Top 10 u povijesti ATP ljestvice. Kruna povratka stigla je 1999. godine osvajanjem Roland Garrosa, čime je kompletirao karijerni Grand Slam, osvajanje sva četiri najveća turnira. Kasnije te godine osvojio je i US Open te se vratio na prvo mjesto svjetske ljestvice.
Ključnu ulogu u njegovom privatnom i profesionalnom preporodu odigrala je veza, a potom i brak (2001.) s legendarnom njemačkom tenisačicom Steffi Graf, s kojom ima dvoje djece. Pronašao je novu svrhu, dijelom i kroz filantropiju. Kako je sam rekao:
- Shvatio sam da samo zato što nisam birao svoj život, ne znači da ne mogu preuzeti odgovornost za njega.
Tenis, koji je nekoć mrzio, postao je sredstvo za postizanje viših ciljeva.
Rivalstva koja su oblikovala eru
Agassijeva karijera obilježena je i legendarnim rivalstvima. Najpoznatije je ono s Peteom Samprasom, čiji je stil igre (servis-volej) bio u potpunoj suprotnosti Agassijevoj igri s osnovne linije. Iako je Sampras imao bolji međusobni omjer (20-14), njihovi su mečevi, poput finala US Opena ili polufinala Australian Opena, postali teniski klasici. Značajne borbe vodio je i s Borisom Beckerom, Michaelom Changom te Patrickom Rafterom.
Objavljena 2009. godine, autobiografija "Open", napisana uz pomoć Pulitzerom nagrađenog novinara J.R. Moehringera, nije bila tipična sportska priča o uspjehu. Bila je to brutalno iskrena ispovijest o unutarnjim borbama, mržnji prema sportu, korištenju droga i lažima. Knjiga je postala bestseler i izazvala lavinu reakcija, od šoka i razočaranja do divljenja Agassijevoj hrabrosti da ogoli dušu. Sam Agassi izjavio je kako se nada da će ljudi, čitajući o njegovim iskustvima, naučiti nešto i o sebi.
Život nakon tenisa
Nakon što se 2006. godine oprostio od profesionalnog tenisa, Agassi se u potpunosti posvetio filantropiji, posebice obrazovanju djece u nepovoljnom položaju. Njegova zaklada za obrazovanje Andre Agassi prikupila je desetke milijuna dolara i osnovala pripremnu akademiju za studij u Las Vegasu, školu koja je postala model uspjeha. Do 2017. godine, kroz svoje inicijative, pomogao je u izgradnji 79 novih škola koje pohađa oko 38.000 djece.
- Moj nedostatak obrazovanja, nedostatak izbora, imao je ogroman utjecaj - rekao je, objašnjavajući svoju strast prema ovom cilju.
Njegov odnos prema tenisu evoluirao je od mržnje do "dubokog poštovanja". Iako ne igra često, čak ni sa suprugom Steffi, sport mu je, kako kaže, "dao mnogo i uzeo mnogo", te smatra da su sada "poravnati".
Nasljeđe genija
Andre Agassi ostaje jedna od najkompleksnijih i najfascinantnijih figura u povijesti sporta. Njegova priča nije samo priča o sportskim uspjesima, već o ljudskoj borbi, padovima i konačnom pronalaženju iskupljenja. Bio je "punker koji je odrastao", kako ga je opisao Wall Street Journal, sportaš koji je napisao "strastveno antisportsku knjigu", ali i čovjek koji je svoje ožiljke pretvorio u snagu da mijenja živote drugih. Njegova otvorenost podsjetila je da su i najveće legende samo ljudi, sa svim svojim vrlinama i manama.