Za 72 dana protiv Gruzije igramo prvu utakmicu na Europskom rukometnom prvenstvu u Malmöu. Situaciju dva i pol mjeseca prije otvaranja Eura provjerili smo prošlog tjedna u dvije utakmice protiv Švicarske. Pobjedu u prvoj nismo mogli vidjeti na televiziji jer je netko bio nemaran, poraz u drugoj samo preko streama kao nekad u 2010. godini s jednom kamerom, ali vidjeli smo dovoljno za neke zaključke o trenutnom stanju. Najveći je dobitak Leon Ljevar (24), koji je silom prilika iskoračio u prvi plan odigravši obje utakmice gotovo u kompletnoj minutaži na lijevom vanjskom i u obrani. Neki bi izgorjeli u prevelikoj želji, on se odmah kandidirao za iduće okupljanje i pripreme za Euro. To znači iskoristiti priliku, palac gore.
Nažalost, opet smo imali mnogo, previše izostanaka. I zaboravili smo već kako je igrati bez ozljeda, sa svim igračima. Dagur Sigurdsson nije imao Zvonimira Srnu, Tina Lučina, Luku Cindrića, Davida Mandića, u prvoj utakmici ni virozne Dominika Kuzmanovića i Filipa Glavaša, u drugoj Marina Šipića. To je skoro cijela postava i osjetilo se protiv sve bolje reprezentacije kakva postaje Švicarska. Vidjeli smo u siječnju na Svjetskom prvenstvu da bi svi oni igrali i s jednom nogom, ali kod nekih se problemi ponavljaju iz okupljanja u okupljanje da bi se Sigurdsson mogao mirno osloniti na savršene uvjete i varijantu A. Moramo se pomiriti s tim da je to više nerealno nego realno, a za takve stvari postoji nešto što se zove jasan sustav, čemu težimo i približavamo se.
Nije sporno da smo dobri i s Martinovićem kao srednjim bekom, ali bolji smo s njim kao desnim. Sigurdsson mora biti načisto je li on taj ili je taj Lučin za oba pravca, ako je već Cindrić u 33. godini taj sve manje, barem dok priliku ne zasluže neki mladi Tin Baković ili Josip Tomić iz Sesveta, a zbog budućnosti bi mogli. Bjelorus Igor Beljavski (23) iz Zagreba, kojeg su/bi neki htjeli vidjeti u hrvatskom dresu, zasad nije obostrana želja niti je (još) realan, ali nikad ne znaš...