Fifina odluka o cijenama ulaznica za Svjetsko prvenstvo 2026. u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku izazvala je brojne negativne reakcije. Vodeće europske udruge navijača nazvale su cijene "monumentalnom izdajom" i "sramotnim" potezom koji najvažniji sportski događaj na svijetu čini nedostupnim za prosječnog navijača. No jesu li astronomske cijene odraz stvarne financijske potrebe ili tek cinični pokušaj maksimizacije profita na leđima najvjernijih?
Cjenovni šok koji je ujedinio navijače
Inicijalni cjenik objavljen krajem prošle godine izazvao je opći bijes. Informacija da će najjeftinije ulaznice za finale u alotmanu za saveze članove koštati čak 4185 američkih dolara, dok bi praćenje vlastite reprezentacije od grupne faze do finala moglo stajati i više od 5000 dolara samo za ulaznice, bez troškova puta i smještaja, ujedinila je navijačke skupine diljem svijeta. Organizacije poput Football Supporters Europe (FSE) i engleske Football Supporters’ Association (FSA) zatražile su hitnu obustavu prodaje, opisujući cijene "skandaloznima".
Fifa je pokušala smiriti strasti uvođenjem nove, niže cjenovne kategorije. Najavila je puštanje u prodaju ograničenog broja ulaznica po cijeni od 60 dolara za sve 104 utakmice turnira, uključujući i finale. Međutim taj potez navijači su dočekali s velikom skepsom, nazivajući ga "PR igrom" i "simboličnim ustupkom". Naime, te jeftinije ulaznice čine samo deset posto ulaznica dodijeljenih nacionalnim savezima koji ionako raspolažu s tek osam posto ukupnog kapaciteta stadiona. U praksi, to znači da će za utakmicu Engleske ili Škotske u grupnoj fazi biti dostupno tek oko 400 takvih ulaznica, što je kap u moru za desetke tisuća navijača koji putuju na prvenstvo.
Tom Greatrex, predsjednik FSA, pozvao je Fifu da prestane s "PR igrama" i osigura da sve ulaznice namijenjene vjernim navijačima budu po razumnoj cijeni.
- Rekordni nagradni fond pokazuje da Svjetskom prvenstvu ne nedostaje novca - izjavio je, dodavši kako "nema potrebe naplaćivati izrabljivačke cijene ulaznica navijačima koji donose živost i atmosferu na stadione".
Je li Fifi novac doista potreban?
Na prvi pogled, Fifina financijska situacija ne ukazuje na organizaciju koja se bori za opstanak. Kao neprofitna organizacija po švicarskom zakonu, sav prihod reinvestira u nogomet. Njen financijski model funkcionira u četverogodišnjim ciklusima vezanim uz Svjetsko prvenstvo. U tri godine ciklusa posluje s gubitkom, da bi u četvrtoj, godini Mundijala, ostvarila ogroman višak. Nakon ciklusa 2019-22., koji je uključivao prvenstvo u Katru, Fifa je imala gotovo četiri milijarde dolara u rezervama! Te rezerve, kako tvrde, služe kao osiguranje za nepredviđene događaje, poput pandemije bolesti covida, kada su ponudili milijardu i pol dolara pomoći nacionalnim savezima.
Za trenutačni ciklus koji završava 2026., Fifa je projicirala prihod od nevjerojatnih 11 milijardi dolara, brojku za koju je predsjednik Gianni Infantino već izjavio da su "na dobrom putu da je premaše". S dodatkom novog, proširenog Svjetskog klupskog prvenstva, proračun su revidirali na čak 13 milijardi dolara. Unutar tog iznosa, prihodi od ulaznica i hospitality paketa trebali bi doseći više od tri milijarde dolara, što je više nego trostruko povećanje u odnosu na prethodni ciklus. Iako je dio tog rasta posljedica većeg broja utakmica (sa 64 na 104), glavni pokretač su drastično više cijene.
Kamo odlazi sav taj novac?
S druge strane financijske jednadžbe nalazi se drastično povećana potrošnja pod Infantinovim vodstvom. Fifa je odobrila rekordan nagradni fond za nacije sudionice, a isplate klubovima i savezima kroz takozvani "Forward Programme" gotovo su se učetverostručile u posljednjem desetljeću, dosegnuvši 2,25 milijardi dolara u ovom ciklusu.
Glasnogovornik Fife izjavio je za The Athetic da "bez financijske potpore Fife, više od 50 posto njenih članica ne bi moglo funkcionirati". Stoga se visoke cijene ulaznica mogu promatrati i kao dio strategije kojom se osigurava stabilnost i razvoj nogometa u siromašnijim dijelovima svijeta. Pitanje koje se postavlja jest treba li taj teret pasti na leđa navijača.
Američko tržište kao izgovor i prilika
Fifino glavno opravdanje za cijene jest da one "odražavaju postojeću tržišnu praksu za velike sportske i zabavne događaje" u Sjevernoj Americi. Ta je tvrdnja u velikoj mjeri točna. Američko sportsko tržište funkcionira po potpuno drugačijim pravilima od europskog. Dok u Europi nogometne klubove ljudi i dalje doživljavaju kao "društveno dobro", a navijači imaju moć organiziranim prosvjedima utjecati na odluke uprava, u SAD-u su sportski timovi prije svega biznis. Tamo su navijači navikli na "dinamičko određivanje cijena", gdje se troškovi mijenjaju ovisno o potražnji, a cijene od nekoliko stotina dolara za običnu utakmicu nisu rijetkost.
Osim toga, deregulirano tržište preprodaje ulaznica u SAD-u stvara okruženje u kojem "tapkaroši" ostvaruju ogroman profit. Fifa bi mogla tvrditi da, postavljanjem visokih početnih cijena, zapravo sprječava da taj novac završi u džepovima preprodavača te ga umjesto toga usmjerava natrag u nogomet. Ipak, taj argument slabo tješi navijača iz, primjerice, Haitija, jedne od najsiromašnijih nacija svijeta, koja se kvalificirala na drugo Svjetsko prvenstvo, za čijeg stanovnika najjeftinija ulaznica za jednu utakmicu predstavlja više od mjesečne plaće.
Iako Fifa raspolaže ogromnim financijskim sredstvima i posluje znatno bolje od planiranog, čini se da su visoke cijene ulaznica bile dio dugoročne strategije. S jedne strane stoje ogromne obveze prema nacionalnim savezima koje je Infantino postavio kao temelj svoje politike, a s druge prilika za rekordnu zaradu na najbogatijem sportskom tržištu na svijetu. Svjetsko prvenstvo 2026. postalo je tako poligon za testiranje granica komercijalizacije nogometa, ostavljajući navijače da se s pravom pitaju je li igra koju vole i dalje namijenjena njima ili isključivo onima s najdubljim džepom.