Laganim korakom ušao je na parket i stao na gol. Pet minuta je do kraja, a na semaforu stoji plus četiri za Mađarsku u borbi za polufinale Svjetskog prvenstva. Drama i stres, pritisak je ogroman i mnogi su u očaju, ali ako se itko zna nositi sa stresom, s problemima, to bi trebao biti upravo Ivan Pešić (35).
Skinuo je Mađarima tri zicera u završnici, 'bacio' publiku u delirij i dao vjetar u leđa našim rukometašima. I tada je krenula rapsodija. Hrvatska je napravila nemoguće, okrenula minus četiri i golom u posljednjoj sekundi izborila polufinale SP-a! Nakon utakmice je bio miran, jednostavan, smješkao se. Kao da ni sam nije bio svjestan što je upravo napravio. Tu je već godinama, pamtimo njegove maestralne partije, a ovo bi mu mogao biti i posljednji turnir za reprezentaciju. Uostalom, bilo je pitanje hoće li ga izbornik Dagur Sigurdsson uopće pozvati, ali sve se promijenilo nakon ozljede Mateja Mandića. Došao je ovdje kao zamjena i mentor Dominiku Kuzmanoviću, a onda postao glavni junak ulaska u polufinale!
Kad počnemo priču o stresu i problemima Ivana Pešića, moramo se vratiti na veljaču 2009. godine, na noć na 7. na 8. veljače. Tad 20-godišnji golman bio je igrač mađarskog Veszprema, velika nada, projekt za budućnost. Bilo je i tad priča o nekim mladenačkim ludostima, u rukometnim krugovima znalo se da Peša voli izaći, zabavljati se, govorilo se i da mu takav način života radi probleme u rukometnom napretku. I te noći je izašao van, u nekakav noćni klub sa suigračima...
Nastavak priče je poznat. Došlo je do frke, nekakvi tipovi koji pripadaju polusvijetu ušli su u sukob s rukometašima, počeli su se potezati i noževi, a epilog svega bila je smrt Rumunja Mariana Cozme, Pešićeva suigrača na kojeg su se napadači posebno namjerili. Teško je ozlijeđen srpski reprezentativac Žarko Šešum, a Pešić je dobio nož u leđa.
- Nastradao sam ni kriv ni dužan, samo sam htio pomoći, kad sam se sagnuo dobio sam nož u leđa. Kad sam saznao da sam ostao bez bubrega prvo sam pomislio na Ivana Klasnića - govorio je nakon operacije Pešić, kojem je život spasio bivši srpski reprezentativac Uroš Vilovski.
- Bila je to večer kao svaka druga, slavili smo rođenje djeteta našeg suigrača. Odjedanput je, kao grom iz vedra neba, izbila tučnjava.
- Ajde, događa se, ali baš da čovjek mora izgubiti život... - tužnim glasom pričao nam je Vilovski tijekom SP-a 2011. dvije godine nakon noći koja je svim sudionicima obilježila život.
- Vidio sam da Ivan gubi puno krvi i pješke sam ga odveo do bolnice koja je, srećom, bila u blizini. Svaki dan sam ga obilazio u bolnici, bio uz njegove roditelje, ali takvo nešto svatko bi napravio u toj situaciji - pričao nam je tad Vilovski.
Pešiću je odstranjen mu je bubreg i nakon toga je krenuo dugotrajan oporavak. Nasreću, uspješan, jer Pešić danas brani, živi od rukometa i za rukomet. Iz Veszprema je otišao vrlo brzo nakon nesreće, sljedeće tri godine proveo je u dresu Zagreba, ali nije se uspio do kraja nametnuti. Nakon sezone u Mariboru završio je u bjeloruskom Meškov Brestu i ondje postao legenda. Dao im je svoje najbolje godine, bio je član kluba od 2013. godine, ali ružno su ga odbacili nakon osam godina. Usred sezone su raskinuli ugovor s njim.
Pravdali su se kako je to zbog njegovog zdravstvenog stanja, ali istina je drugačija. Imao je problema s ozljedom te sezone, ali bio je mjesec dana u pogonu. Ipak, razlozi za raskid nametali su se sami od sebe. Pešić je već potpisao ugovor s Nantesom i na ljeto 2021. godine im se pridružio, a to je očito zasmetalo Meškovu.
Za razliku od Meškova koji je na ružan način odbacio hrvatskog golmana, Ivan je odlučio gospodski se ponijeti te razloge rastanka zadržati za sebe.
- Ma gledajte, neću previše pričati o tome, ali svima je jasno kako zdravstveni razlozi nisu glavni problem u cijeloj priči. OK, imao sam neke probleme, ali više od mjesec dana treniram, u međuvremenu sam branio i za hrvatsku reprezentaciju. Kažem, to sigurno nisi glavni razlozi ovakvog prekida naše suradnje. Vidjet ćemo što će biti dalje. Ovdje sam više od osam godina, sigurno nisam zaslužio ovakav kraj - kazao je Pešić.
Nije im ništa zamjerio. Otišao je svojim putem, a njega je pronašao u Nantesu gdje s 35 godina brani na vrhunskoj razini. Rođen je u Rijeci, no njegov grad je Senj, u koji se uvijek rado vraća, kad god ulovi malo vremena, kako bi vidio obitelj, prijatelje, grad koji toliko voli... Rukometna priča počela je u Zametu, gdje su mu kao klinci predviđali veliku golmansku karijeru, a "mentor" mu je bio sedam godina stariji Ivan Stevanović s kojim je dijelio svlačionicu i u reprezentaciji.