Kapetan hrvatske reprezentacije i veznjak Milana Luka Modrić gostovao je u emisiji (Ne)Uspjeh prvaka kod bivšeg izbornika Slavena Bilića. Dvojac je prošao mnogo toga zajedno, a može se reći da je upravo Bilić bio taj koji je Modrića lansirao među “vatrene” kada mu je na Europskom prvenstvu 2008. godine predao "ključeve momčadi".
POGLEDAJTE VIDEO:
Modrić ih od tada nije ispustio, a i u 41. godini ostaje najvažniji igrač hrvatske reprezentacije. U razgovoru s bivšim izbornikom dotaknuli su se brojnih tema: od Modrićeva neuspjelog pokušaja da prođe probu u Hajduku, preko velikih uspjeha koje je ostvario u karijeri, do razdoblja njihove zajedničke suradnje u reprezentaciji.
U početku emisije Slaven Bilić imao je problema najaviti Luku. Ipak je riječ o najboljem igraču Hrvatske, najtrofejnijem igraču Reala te jednom od najboljih veznjaka ikada.
Nema te baš u medijima?
- Istina. Nikad nisam bio sklon velikim intervjuima, osim onih standardnih nakon i prije utakmica. Imao sam možda jedan ili dva velika intervjua za strane medije. To je zato što teško stječem povjerenje u ljude, osim u jedan medij gdje poznajem novinara koji je napisao i knjigu o meni. Kako ste vi sad tu, meni je odmah lakše - započeo je Luka.
Učiš li talijanski?
- Snašao sam se dobro, Milan je predivan. Ljudi su me sjajno prihvatili, suigrači, treneri, navijači. Sve je na visokoj razini. Vidi se da je Milan velik, povijesni klub, jedan od najvećih na svijetu. Uživam ovdje, talijanski dosta dobro razumijem. Ima sličnosti sa španjolskim, ali ipak nisu sasvim slični. Velik mi je problem što ga miješam sa španjolskim, ali me ipak razumiju.
U Realu si bio 13 godina. Sjećam se da je oproštaj bio emotivan, srušio si sve rekorde. To mora ostaviti prazninu. Kako ti je bilo napustiti to nakon toliko godina?
- Nije bilo lako, pola života proveo sam tamo. To je bio jedan od ljepših perioda mojega života. Došao sam dosta kasno, sa 27 godina, ali bio sam spreman za taj iskorak. Četiri godine u Engleskoj puno su mi pomogle. Sve poslije čini mi se nestvarno, što sam postigao. Da mi je netko rekao: "Napiši s čim bi bio zadovoljan u Realu", bilo bi me strah napisati sve što sam kasnije ostvario. Trofeji i pobjede stoje po strani, ali ostati 13 godina u takvom klubu… Od 27. do gotovo 40. godine, to je nešto nevjerojatno. Zna se kakav je Madrid, klub koji ne trpi prosječnost. Ostati u takvom klubu toliko godina, to je najnevjerojatnije. Kad sam dolazio, mislio sam da će biti super ako ostanem pet ili šest godina. Mislio sam da karijere traju do 33–34 godine. Ne samo da sam to premašio, nego sam i dalje na toj razini.
'Uvijek sam volio Milan, a posebno zbog Bobana'
Bilo je priča da ćeš ondje i ostati?
⁃ To je stvarno bila moja velika želja, nisu to bile floskule ni dodvoravanje navijačima. Nekada se neke želje ne ostvare. Iako se nije ostvarila moja želja da se umirovim u Madridu, dosegnuo sam neke stvari koje nikada nisam mislio da ću dosegnuti. Ni za čim ne žalim. To nisam očekivao ni u svojim najluđim snovima. Jako sam emotivan, takav sam. Iako to ne pokazujem, skrivam to. Ljubav navijača, kluba i svih ljudi koji su povezani s klubom ostaje zauvijek. Nemam riječi kojima mogu zahvaliti za taj tretman. Tako je bilo i od prvog dana. Iako sam imao teškoća u početku, osjetio sam ljubav i privrženost navijača. Oni su osjetili da sam ja taj. To mi je davalo motiv da im vratim na najbolji način.
Svi koji gledaju nogomet, prate Real, ali radi tebe smo bili još više vezani. I nama sad ostaje praznina. Ali odmah je izgledalo da je Milan zicer, koji spada među klubove koji su uz bok Realu.
- Uvijek sam govorio da je nakon Reala sve stepenica dolje, to svi mogu potvrditi. Ali mislim da sam došao u klub koji je po renomeu i povijesti vrlo blizu Realu. To je bila idealna situacija za mene. Pogotovo zato što volim Milan, kao dijete sam rastao uz talijanskog nogometa, oni su mi bili omiljeni klub. Volio sam Milan općenito, ali tu je bio i Zvone Boban, veliku karijeru je napravio u Milanu, kapetan hrvatske reprezentacije. I on je imao velik utjecaj da su Hrvati gledali i navijali za Milan. Kad se pojavila ta opcija Milana, znao sam da je to - to. Ostao sam na visokom nivou. Talijanska liga je jedna od kompetitivnijih u Europi, dosta je izjednačena, nije lako igrati. Bio je to lagan izbor za mene. Posebice zbog pristupa ljudi i kluba.
Milan je vapio za igračem s karizmom...
- Slažem se. Uvijek sam razmišljao da kad neću biti u Realu, Milan će biti prvi klub koji ću zamisliti.
Jedan od idola ti je Totti?
- Svidjela mi se njegova karizma, osobnost i vic u igri. Zbog toga je bio jedan od mojih najdražih igrača. Uz Zvonu... Poslije su došli i drugi. Zidane, "El fenomeno" Ronaldo koji je igrao u Italiji, pa Barcelona, Real...
Kakva je Serie A u odnosu na Premiership i La Ligu?
- Ovdje se liga bazira na tehnici i taktici, pogotovo na taktici. Igra se vrlo težak nogomet. Protiv svake ekipe treba se namučiti da bi se uopće došlo do prilike. U Španjolskoj se gaji tehnički nogomet, u Engleskoj je "run and gun", fizički i brz. U Španjolskoj ima dosta tranzicija, igra se brz nogomet, pogotovo u Realu. Tamo se ne zadovoljavaju s malim stvarima, oni traže spektakl.
'Roditelji nisu stavljali pritisak na mene'
Emisija je zamišljena da pričamo o tvojoj karijeri, ali i da pokažemo mladima da uspjeh nekoga poput tebe ne dolazi tek tako. Moramo se vratiti u tvoje djetinjstvo, rođen si u rujnu 1985. godine. Jako se dobro sjećaš djetinjstva?
- Nije bilo lagano djetinjstvo, ali ne mogu reći da je bilo nesretno. Bio sam sretan, bez obzira na rat i na teškoće u to vrijeme. Bio sam okružen s puno prijatelja. Bili smo u izbjeglištvu u hotelu i ondje je bilo dosta djece. Stvari koje su se događale oko nas, ti si svjestan toga, ali opet ti je dobro. Imaš prijatelje, izađeš van, igraš nogomet, radiš dječje stvari, igraš se skrivača... Nama je lijepo. Prije rata? Nekih stvari... Ne sjećam se toliko. Bili smo u Zatonu kod Obrovca. Otišli smo u Zadar kad je počeo rat. Sjećaš se nekih stvari. Sjećam se kad su djeda ubili. To su stvari koje te obilježe i ne možeš ih zatvoriti. Ali kažem, bez obzira na sve to, djetinjstvo je bilo sretno. Od starta je bio fokus na nogometu, ali volim i druge sportove. Igram košarku, mislim da nisam loš, volim tenis, sportski sam tip. Ali nogomet je uvijek bio prvi...
Jesi li osjetio pritisak da se od tebe očekuje da uspiješ jer o tvom uspjehu ovisi i uspjeh cijele obitelji?
- Nisam osjećao taj pritisak, roditelji mi ga nisu stavljali. Oni su htjeli da im djeca budu sretna. Nikad nisu razmišljali da će doći do ovoga što je došlo danas. Bili su podrška meni u onome što sam htio raditi, a to je bio nogomet. U to vrijeme, kad je rat bio pri kraju i kad su se ljudi počeli vraćati u mjesta i sela, počele su se obnavljati kuće. Mi smo morali odlučiti hoćemo li se vratiti u selo ili ostati u Zadaru. Svi su tati govorili: "A što ćeš u gradu, ne možeš tu uspjeti." No tata je odlučio da ostanemo u hotelu, podržali su mene i pružili mi sve. Oni su mogli reći da se vraćamo u selo i tko zna što bi onda bilo. Da sam osjećao pritisak, i ne baš. Igrao sam nogomet, imao sam svoje snove, razmišljao sam da ću biti uspješan nogometaš, ali pritisak nisam imao. No htio sam se odužiti roditeljima i htio sam napraviti sve da dođem do onoga što želim. Htio sam dati maksimum, da vratim roditeljima za svo odricanje.
Jako je slična priča tebe, Dudua i Ćorluke. To je "copy-paste". Samo u Brazilu nije rat, ali se teško živi. Čarli, ogromna obitelj, petero braće i postoji odgovornost da je na tebi budućnost cijele obitelji. Lako tu čovjek padne, ali ak uspije, onda je to Rocky priča.
- Htio sam da budu ponosni na mene, da su me izveli na pravi put, odgojili kako treba i da sam napravio ono što su oni očekivali i vjerovali. Imam danas djecu pa znam kad nešto dobro naprave, da nema veće sreće.
'Nisam prošao u Hajduku, a onda su mi rekli da ne mogu igrati ni za Zadar...'
Hajduk. Ti si pozvan na turnir, a oni te ne uzimaju. Ti se vraćaš u Zadar i onda te oni stave u kaznu.
- U Dalmaciji svi su hajdukovci, bio sam i ja, a posebno moj otac. Otvorila se prilika da mogu otići u Hajduk na pripreme, da ostanem dolje, da se preselim i igram tamo. Tata je to napravio mimo znanja Zadra i Tomislava Bašića. Bio sam s današnjim kumom Oštićem, bili smo dva tjedna. Imali smo utakmice, treninge, a ljudi u Hajduku odlučili su da je prerano za mene. Kad sam bio dolje, osjećao sam da je to taj nivo, vidio sam da sam taj. Mi smo igrali dosta puta protiv Hajduka, Šibenika... Mi u Zadru smo više-manje pobjeđivali. No oni su odlučili da je prerano. Je li to bilo zbog pritiska iz Zadra, ne znam. Bašić je imao veliki utjecaj u nogometu, bio je avangarda. Dogodilo se što se dogodilo i vratio sam se. Bilo je razočaranje, mislio sam: "Ipak ja nisam toliko dobar." Očekivao sam da nastavljam kao da ništa nije bilo, nije me pokolebalo, ali udarilo je to na ego. Bašić je rekao tati: "Ako nije dobar za Hajduk, nije ni za nas." Rekao je da ne mogu trenirati tri mjeseca, neka radim posebne vježbe, da se vješam na ogradu kao da bih narastao koji centimetar. Zamislite, voliš nogomet, to ti je sve, a ne možeš trenirati s prijateljima. Radio sam to što mi je on rekao, igrao sam na parkingu. Tata je tu bio lud na njega. Bili su fenomenalni, ali tu se naljutio. Možda je mislio da me uništava ili stopira u karijeri. Nakon dva-tri mjeseca oni su to izgladili i vratio sam se trenirati u Zadar, a poslije toga otišao sam u Dinamo. Koji je razlog zašto nisam prošao u Hajduk, ne znam.
Je li te znalo uzdrmati ako bi ti netko rekao da nisi fizički spreman?
- Nije. Stvarno sam imao veliku vjeru u sebe. To me pratilo kroz cijelu karijeru. Dapače, to mi je bila samo motivacija za dalje. Nije me bilo briga za mišljenje drugih. Poslušaš, čuješ, ali mene je to samo motiviralo, pogotovo negativna mišljenja. Nisam mislio o tome da sam možda malen i slabašan. Nogomet nije samo snaga i visina, nogomet je puno više. Ne moraš biti visok 190, ne moraš brzo trčati na 100 metara. Nogomet je tehnika, glava, osjećaj. Puno je više komponenti. I danas kad gledam nogomet, ljudi pokušavaju nametnuti agresivnost, brzinu, snagu, veličinu. Sve se mjeri u tome. Ali u nogometu je glava najbitnija i uvijek će biti. Nikad snaga i brzina neće prevladati nad tehnikom i glavom. Zato ljudi vole i gledaju nogomet.
Spomenuo si Tomislava Bašića kao svog nogometnog oca. U tim godinama uloga trenera nije samo trener, nego ga više slušaš nego roditelja. Bio je poseban čovjek?
- Da, bio je poseban, ispred svog vremena. Imao je razumijevanje za nogomet na vrlo visokom nivou. Jedan je od rijetkih koji je vjerovao u mene od početka. Bio je uz mene i vjerovao je u mene. Nikad nije imao skepsi. Imao sam poseban odnos s njim, on je moj nogometni otac. I njegov sin mi je bio trener u mlađim kategorijama. Zahvalnost koju imam prema njemu ne može se izraziti kroz riječi.
On je bio veza prema Dinamu. Rastanak je bio težak, sestra i mama su bile dosta emotivne kada si išao u Zagreb.
- On me preporučio Zdravku Mamiću, uzeli su me na njegovu riječ. On mu je vjerovao. Rastanak? Bilo je teško, odlazio sam iz Zadra u Zagreb. Tada, kad nije bilo autoputa, to je bilo pet sati udaljenosti. Opet sam tu, ali rastanak nije bio lagan, svi su plakali, sestre, tata koji je inače emotivan. Mama je tu bila najstabilnija, iako je jako emotivna, ali kao i ja drži to za sebe. Kad sam ušao u auto, i meni su krenule suze. Bio sam spreman na taj korak, nije bilo lagano, ali kad znaš što želiš, sve je puno lakše.
'U Dinamu je vladao kaos'
Onda je došao period koji je prošao ispod radara, a najbitniji je period tvoje karijere. Kad završavaš juniorski nogomet i prelaziš u seniore. Tu se mnogi pogube. Odlazak u Zrinjski sada zvuči kao odličan potez, ali u to vrijeme to je bila mina. Kako ti je to bilo?
- Jednostavno. Kao što ste rekli, dosta igrača se pogubi na tom prijelazu iz juniora u seniore. To je zato jer u tim godinama ne igraju, ostanu u zoni komfora, nisu spremni napraviti stepenicu dolje da bi otišli gore. Kada se meni ukazala prilika, odmah sam htio ići ondje. To je bilo bolje za mene jer sam se natjecao u seniorskom nogometu. Tada se formirala druga momčad, igraš s prijateljima, komotno ti je, ali pitanje je koliko bi napredovao. Oni su zvali u klub i pitali bih li išao. Već prije su otišli Landeka, Đidić... Ostalo je povijest. Bilo mi je fenomenalno. Sad iz ove perspektive izgleda kao riskantan potez, ali ja sam to vidio kao priliku da se dokažem.
Pomoglo je što je rano došao Štef Deverić za trenera koji te vodio u juniorima.
- On je došao nakon pet kola, iako mi je bilo lijepo surađivati i s prijašnjim trenerom. Sjećam se prvog dana, nakon treninga sutra je bila utakmica i dolazi lista igrača koji su u kadru. Svi čitaju imena, a mene nema na popisu, ali nitko mi ništa ne govori. Okej, završio sam trening, otišao pod tuš i plakao. Mislio sam: "Što je ovo, došao sam ovdje igrati." Pod tušem sam plakao i molio Boga da me ne vide. Otišao sam kući, ali zovu me i kažu da nisam na popisu jer nisu došli papiri. Tu je došlo olakšanje. Imali smo dobru sezonu, borili smo se za opstanak, ali na kraju smo završili na sredini tablice. Liga je bila dosta surova, protivnici agresivni, ali meni je to pomoglo kao mladom igraču da se mogu nositi sa seniorskim nogometom.
Nakon Intera iz Zaprešića s kojim se boriš za prvaka, dolaziš u nikad gori Dinamo.
- To je ono što smo prije pričali. Jedan sam od rijetkih igrača iz tih generacija koji nije odmah dobio priliku u Dinamu. A bilo je igrača mog godišta koji su išli na pripreme. Ako vjeruješ da sam ja taj, možda me možeš povesti na pripreme. Ali nije bilo povjerenja. Otišao sam u Zrinjski, odigrao fenomenalno, vratio se, ali opet nisam išao na pripreme s Dinamom. Išao sam na posudbu u Inter. Nije to meni bilo loše. Dapače, to je meni pomoglo, htio sam ići u Inter. Osjećao sam da sam generacijski talent, ali nisu me tako tretirali. Neki igrači su dobivali prilike da idu na pripreme, da ne ulazim u imena. Moje razmišljanje je bilo da sam ja bolji. Ali nebitno. Iskustvo u Zrinjskom me izgradilo kao osobu i igrača. U Interu se stvorila fenomenalna klapa. Čarli, Čale, Janjetović. Bilo je nekoliko nas iz Dinama. To je bilo nevjerojatno. U prvih šest kola, šest pobjeda. Pobijedili smo i Dinamo. Do polusezone smo gurali dobro, bili smo prvi.
Dinamo je tu odlučio vratiti me u zimskom prijelaznom roku. Ja sam htio ostati u Interu. Igrali smo dobro i borili se za titulu. Vratio sam se u Dinamo na polusezoni, a nikad se nisam volio vraćati na pola nečega. Dinamo je tako odlučio, na to je vjerojatno utjecao Nikin (Kranjčarov) odlazak u Hajduk. To je bila moja najlošija polusezona. Igrala se liga za bedaka, a ja sam se nakon utakmice ili dvije ozlijedio. To je jedini put da sam bio sretan što sam se ozlijedio jer je u klubu bio kaos.
Lako je gledati sve iz ove perspektive kad prođe, ali u tom trenutku to je bila tvoja treća svlačionica u godinu dana. Niko je otjeran iz Dinama, najveći talent, top igrač, sin legende, a ti dolaziš gdje ljudi nemaju ništa protiv tebe, ali su za Niku. Velik je to pritisak.
- Bio je to terer bez obzira što je bio kaos. Iako mi je dosta toga u magli, ne volim se sjećati tog perioda. Ali bilo je tako kako je. Sve je to iskustvo i to me ojačalo. Tih pola godine naučio sam nešto novo, nije sve bilo idealno kao što je bilo u Zrinjskom, Interu. Tamo se nije znalo tko pije, a tko plaća. Nakon ozljede vratio sam se pri kraju, bili smo u ligi za bedaka. Odigrao sam dvije utakmice i tu je završila sezona.
'Nije bilo nikakvog rivalstva s Nikom'
Tada je to bilo s Nikom i u biti novinari su napravili taj neki rivalitet između vas dvojice. Ja kao izbornik sam primijetio da ste vas dvojica umjetnici, kreativci, genijalci. Najbolji ste bili kad ste bili blizu jedan drugome.
- To se pokazalo kroz reprezentaciju i Tottenham. Van terena imamo poštovanje jedan prema drugome. Ma on je igračina, gušt je bilo igrati s njim. Taj period dok smo igrali skupa u reprezentaciji i Tottenhamu, a posebno u reprezentaciji, bio je veliki gušt. Vi ste pridonijeli tome da bude sjajna klima u momčadi, falilo je malo sportske sreće da budemo i uspješni, ali poslije je sve došlo na naplatu. Stvarali su rivalitet, ja Dinamo, on Hajduk, ali ja to nikad nisam vidio na takav način. Bio je gušt natjecati se protiv njega. To je bio način na koji sam ja gledao taj naš odnos.
U tom periodu si upoznao i suprugu Vanju. Ja poznajem tvoju obitelj, često me pitaju kako je on ostao tako normalan, ali oni su tvoj "pentagon". Oni se nisu promijenili ni malo. Otac Stipe je ostao Stipe. Oni su normalni i fenomenalni.
- To je definitivno tako. Mama, tata, sestre i stric, kojeg ne mogu izostaviti jer mi je kao tata. Oni su me odgojili i kako bih ja mogao biti drugačiji. Mislim da se nisam nimalo promijenio. Vidim se kao neki normalan dečko, koji ima svojih boljih i lošijih dana. Kao osoba sam napredovao. Mijenjaš se i napreduješ, ali nisam promijenio ono izvorno što jesam. Sazrio sam. Vanja mi je puno pomogla, podredila je sve mojoj karijeri, a to je danas rijetkost. Jackpot, kako ste rekli.