Ispred gluhih hrvatskih rukometaša ove su godine Deflimpijske igre u Tokiju, a posljednji će ih put kao kapetan u taj izazov povesti Oliver Lušić (34), bivši profesionalni rukometaš, a danas predsjednik Hrvatskog deflimpijskog odbora. Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih redovito se vraća s velikih natjecanja s najsjajnijim odličjima. Je li cilj i u Tokiju ponovno zlato?
- Cilj nam je samo jedan, a to je zlato. Mislim da ova predivna, povezana i kompaktna generacija poput naše aktualne reprezentacije zaslužuje borbu za medalju. S obzirom da mi je ovo posljednje natjecanje s reprezentacijom, s velikim ponosom ću je kao kapetan povesti u borbu i, vjerujem, sa zadovoljstvom i srećom zaokružiti rukometnu i reprezentativnu karijeru na najbolji mogući način.
Rukomet je izrazito timski sport, a u reprezentaciji gluhih ključnu ulogu ima znakovni jezik. Koliko je zahtjevno savladati ga i komunicirati u dinamičnim situacijama?
- Onima sa strane i koji ne znaju znakovni jezik može se činiti da je komplicirano, ali zapravo je vrlo jednostavno, čak bih rekao da je i lakše nama komunicirati između sebe znakovnim jezikom u stresnim situacijama. Za neke dulje dogovore i razgovore tu je minuta odmora, na kojoj pomažem izborniku u što bržem i jednostavnijem prijenosu informacija.
Iza vas je bogata sportska karijera - od juniorskih dana do kapetana reprezentacije gluhih, ali i nastupa u klubovima s čujućim sportašima. Pročitali smo da ste igrali i za Zagreb. U kojoj ste generaciji bili i s kojim ste poznatim igračima dijelili svlačionicu?
- Bilo je jako puno vrhunskih igrača s kojima sam dijelio svlačionicu, teren i svakodnevicu. S velikim brojem sam i dan danas u odličnim prijateljsko-poslovnim odnosima. Generacija sam zlatne juniorske reprezentacije igrača rođenih 1990. u kojoj su bili Marino Marić, Luka Stepančić, Lovro Šprem i mnogi drugi vrhunski ljudi i sportaši. Teško mi je izdvojiti nekog posebnog iz mojih rukometnih dana s kojim sam dijelio teren, ali ako moram, to bi svakako bio neponovljivi Ivano Balić.
Osim rukometaša, vjerujem da se u ozbiljnu borbu mogu upustiti i naše taekwondoistice Matea Kolovrat i Petra Goleš, atletičarke Laura Štefanac i Mia Nekić kao i strijelkinja Lana Skeledžija. Vjerujem da će nas i ostali sportaši razveseliti svojim najboljim izdanjima te donijeti nam i rekordan broj medalja.
Koji bi sportovi, prema Vašem mišljenju, u skoroj budućnosti mogli postati dio olimpijskog programa za gluhe, a trenutačno nisu zastupljeni?
- S obzirom da su sportovi na Deflimpijskim igrama više manje identični kao na Olimpijskim igrama (čujućih) i da je primjetan razvoj novih sportova, očekujem da će uskoro biti priključeni i neki novi sportovi za gluhe poput košarke 3x3, rukometa na pijesku kao i e-sport.
Bit ćete jedan od panelista ovogodišnjeg Sunset Sports Festivala u Zadru. Što za Vas znači sudjelovanje na ovom događaju i na koje teme biste voljeli posebno staviti naglasak u svom nastupu?
- Prije svega, iznimna mi je čast i veliko zadovoljstvo biti dio ovako inspirativne priče kakva je Sunset Sports Festival; događaja koji iz godine u godinu raste i potvrđuje svoj međunarodni značaj okupljanjem vrhunskih sportskih imena s globalne scene. Za mene osobno, kao i za Hrvatski deflimpijski odbor, sudjelovanje na ovom festivalu ima duboko značenje. Ova prilika omogućuje nam da dodatno osvijestimo javnost o postojanju i važnosti sporta gluhih, koji, sukladno Zakonu o sportu, nije dio parasporta niti je povezan s Hrvatskim paraolimpijskim odborom. Sport gluhih ima vlastite Olimpijske igre i bogatu povijest, ali često ostaje u sjeni - rekao je Lušić pa zaključio:
- Upravo zato želimo naglasiti koliko je sport ključan za osobni razvoj djece i mladih s oštećenjem sluha; ne samo za njih, već i za njihove roditelje, trenere, učitelje i sve koji ih prate na njihovom životnom putu. Vjerujemo da kroz ovakve platforme možemo izgraditi mostove razumijevanja, inkluzije i poštovanja, te potaknuti novu generaciju da prepozna snagu sporta kao univerzalnog jezika.