Dva rukometaša ima Hrvatska na Final Fouru rukometne Lige prvaka u Kolnu, Ivana Pešića u Nantesu i Manuela Štrleka u Füchseu. S obzirom na njihov susret u polufinalu, ima sigurno i finalista, ali ima i trenerskog aduta u Magdeburgu. Koprivničanin Dino Špiranec (35) u lanjskom prvaku Njemačke drugu je sezonu zadužen za golmane, oni su Španjolac Sergey Hernandez i Švicarac Nikola Portner. I svakako će Magdeburg trebati njihovo vrhunsko izdanje da poremeti Barcelonine planove.
- Kad sam gledao Final Four na TV-u, bilo mi je nejasno zašto govore da svi imaju po 25 posto šanse za naslov, ali sada sam shvatio da zaista i jest tako. Barcelona je imala prošlog tjedna tri utakmice na završnici Kupa kralja, a ima i lakše prvenstvo. Mi smo prošle godine došli u Koln s 32 utakmice u nizu bez poraza pa izgubili od Aalborga.
Kažu da je favorit atomski Füchse, koji vam je za bod pobjegao u Bundesligi?
- Zasluženo su osvojili naslov, nema se što dodati. Mi smo imali dosta peha s ozljedama, pripreme smo počeli s petoricom igrača, Hornke, Claar i Bergendahl su bili na operaciji, ozlijedili su se Magnusson, Kristjansson, Saugstrup, Musche... Pa se u gradu dogodio teroristički napad i dvije zaostale utakmice ugurali smo u svibanj. I uz sve to opet smo uspjeli pobjeđivati, ali ove sezone iskoračio je i Melsungen, uz Kiel, Flensburg - sažima sezonu Špiranec.
A tko je uopće Dino?
- Bivši golman, rođen u Koprivnici. Ondje sam bio do 14. godine, pa me rukomet odveo u Bjelovar, zatim Zagreb i Rijeku, gdje sam odrastao i proveo formativne godine. Igrao sam u generaciji sa Stepančićem, Kozinom, Lovrom Špremom, Černekom, Vučkom, zbog kojih mi je posebno drago da su vratili Zamet u prvi ligu. U Rijeci mi je ostala i obitelj, ali ja sam s 20 otišao u Njemačku jer bih u Hrvatskoj vjerojatno konobario. Rukomet mi je pružio šansu da odem u inozemstvo, igrao sam šestu ligu i živio kod jedne obitelji, koja mi je dala krov nad glavom i kruh, potom se ukazala treća liga, a onda i islandska prva. Počeo sam paralelno raditi s mladim golmanima, u klubu koji je s mladima igrao Bundesligu i došao je poziv Magdeburga. Trener Bennet Wiegert me pratio, bio sam siguran da će doći nešto, ali ne tako veliko. Iz malog kluba došao sam u osvajača Lige prvaka. Doslovno za snimiti film. Vjerujem u sebe, dosta sam studiozan, tražim red, rad i disciplinu.
Velika je stvar biti dio Bundeslige, u kojoj nemamo glavnih trenera, ali ove sezone imali smo trojicu golmanskih.
- Da, Mario Kelentrić radio je s Kuzmanovićem u Gummersbachu, a Dragan Jerković u Lowenu, gdje su Martinović i Jaganjac. Koliko znam, obojica odlaze, pa ostajem jedini. Slažem se, velika je čast biti u Bundesligi, meni pogotovo jer nisam bio svjetska rukometna zvijezda i bio mi je teži put.
Kažu da vam dogodine dolazi Matej Mandić, spominje se i Kuzmanović...
- To ne znam. Mogu samo reći da su obojica kvalitetni golmani, velika perspektiva i dokazali su se s reprezentacijom, pogotovo Kuzma, dok je Mandić protiv nas u Ligi prvaka bio strašan s 22 obrane. Sjećam se dobro da je Hernandez imao 17, a opet nismo imali šansu. Golmani se nikad ne mogu sakriti ako imaju slabiji dan. Žao mi je što je struka golmanskih trenera zapostavljena, a znamo koliko su golmani važni u rukometu i drugim sportovima.
Bacite li pogled na hrvatski rukomet?
- Naravno. Bio sam u Areni u siječnju na utakmici protiv Islanda, ali nikad naše utakmice ne gledam kao trener nego kao navijač i srce mi gori. Nadam se da ćemo surfati na tom valu, da će se dečki nastaviti razvijati, a vidimo da mnogi odlaze u velike klubove. Unatoč uvjetima, izbacujemo igrače, jedino što su nedostajale medalje zadnjih godina.
Imate posla i nakon sezone?
- Jedva čekam doći u Hrvatsku na more, očekuje nas golmanski kamp u Omišu već 15. godinu zaredom. Prošao sam sve, od sudionika, demonstratora, trenera, sad sam i među organizatorima i mogu reći da je cijela priča na svjetskoj razini. Uostalom, dolaze Gerard, Mandić, Hallgrimsson, Šego...