Svjetla su se ugasila, a on je otišao tiho i bez ikakve pompe. Skromno i samozatajno, kakav je i bio kroz cijelu karijeru. Ponosan na sve što je napravio, na veličanstvenu NBA karijeru, ali s velikom prazninom u srcu. Medalja s reprezentacijom ostala je njegov nedosanjani san.
Neki će reći puno prerano, jer tek mu je 36 godina i još puno je mogao dati košarci, kao i hrvatskom dresu, ali zbog 14-mjesečne katarze s ozljedom stopala i bezbroj neuspješnih pokušaja povratka, legendarni hrvatski košarkaš Bojan Bogdanović odlučio je otići u mirovinu. Nije ispalo kako je zamišljao, nadao se posljednji ples odraditi u reprezentaciji na ovogodišnjem Europskom prvenstvu, ali kako se Hrvatska nije ni plasirala, a sljedeće natjecanje je tek 2027. godine, ako ga i izborimo, nije više bilo žara, iskre niti motiva pa je odlučio okačiti tenisice o klin.
Najbolji je strijelac hrvatske reprezentacije, najviše je od svih Hrvata zabio u NBA ligi. Gdje god je došao, bio je ponajbolji igrač i strijelac, a to su bili sve renomirani klubovi poput Netsa, Pacersa, Jazzera... No, bio je i puno više od toga. Lider, mentor i gospodin bez najmanje mrlje u karijeri, nikada se nije eksponirao niti nametao. U svijetu prepunom pogrešnih vrijednosti, čovjek koji se uvijek isticao manirima i ponašanjem. U potrazi za uzorom, djeca ne moraju ići izvan granica Hrvatske, jedan eklatantni primjer je tu pored nas.
No, uvijek će žaliti, baš kao i svi mi košarkaški sladoljupci, što nije napravio taj završni korak s reprezentacijom. A najmanja je njegova krivica. Nikada nije propustio okupljanje, brojna ljeta oznojio se na 40 stupnjeva u zagušljivim dvoranama, uvijek bi se odazvao pozivu dresa u kojem mu je bilo najljepše igrati. Gurao je koliko je mogao, nosio sve na svojim leđima, ali izostala je medalja.
Cijelu godinu košarka bi nam stajala na mrtvoj točki. Svatko bi upirao prstom u drugoga i prebacivao odgovornost, a za to vrijeme naša klupska košarka tonula prema provaliji. I kada bi došao red na reprezentaciju, Bojane, spašavaj. I tako iz natjecanja u natjecanje. U svom tom spašavanju, potrošili smo njegove najbolje godine. Svaki put bi podmetnuo leđa, ali taj teret je postajao sve teži. I nažalost, rezultati su patili, ali i on. Svaki poraz ostavljao je na njemu ozbiljne rane jer osjećao je da je sve dalje od svog sna.
Svako natjecanje Bojan Bogdanović je pognute glave odlazio s parketa, tužan i razočaran, no vukla ga je želja da se upiše u povijest hrvatske košarke. Rane bi zacijelile, a neizlječivu mu je zadao poraz od Finske na EuroBasketu 2022. godine. Bila je to i njegova posljednja utakmica u hrvatskom dresu, posljednji ples kakvog ne biste poželjeli nikome. I upravo zbog toga zaslužio je dostojanstveni kraj, bilo bi lijepo kada bi HKS organizirao oproštajnu utakmicu u njegovu čast.
Za reprezentaciju je dao sve, a sada, tko nam kriv što nismo do kraja iskoristili klasu najboljeg hrvatskog strijelca u NBA ligi i najboljeg hrvatskog košarkaša u posljednjih dvadeset godina. Jesu li krivi čelnici košarkaškog saveza, mizerno ulaganje u košarku, klubovi koji žive od danas do sutra, nemaju za plaće i tjeraju mlade igrače koji s prvom ponudom bježe iz domovini? Sve je to u nizu razloga zašto je reprezentacija na dnu, a mi smo se svako ljeto naivno nadali da će jedan čovjek obući svoje superjunačko odijelo i sve spasiti.
Uvijek je nešto falilo. Ozljede, narušena atmosfera ili kao na posljednjem EuroBasketu, neuigrana momčad. No, Babi baš nitko ništa ne može zamjeriti. Godinama je bio jedna od rijetkih svijetlih točaka naše košarke.
Za Hrvatsku je nastupio na dva SP-a (2010., 2014.), na pet EuroBasketa (2011., 2013., 2015., 2017., 2022.) i jednim Olimpijskim igrama. Najbliže medalji bio je 2013. godine kada je Hrvatska izgubila od Španjolske u utakmici za treće mjesto od Španjolske na EuroBasketu. Bio je uvršten u najbolju petorku turnira.
Cijelu karijeru bacao se na glavu. Doslovno. Na EuroBasketu 2015. godine, koji se igrao i u Zagrebu, pao je nakon pokušaja jednog zakucavanja i snažno udario glavom o parket.
Iznijeli su ga s parketa, nije izgledalo dobro, ali prkosit i neustrašiv kakav je, molio je tadašnjeg izbornika Velimira Perasovića da ga uvede u igru. Nije mu uslišio molbe, a nakon utakmice otišao je u bolnicu na pregled gdje su mu dijagnosticirali lakši potres mozga. Propustio je utakmicu protiv Grčke. I baš kada je sve na tome turniru bilo predodređeno za uspjeh, izblamirali smo se od Češke i ispali već u osmini finala. Tada je nekima igračima porastao ego, atmosfera je bila narušena i sve je rezultiralo debaklom.
Godinu dana kasnije hrvatska košarka je procvala. Barem smo tako pomislili. Bogdanović je igrao košarku karijere na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru, konačno je to podsjetilo na one šampionske dane, igrali smo sjajno pod palicom najboljeg strijelca turnira (25 koševa po utakmici), mnogi su sanjali medalju, ali zapeli smo na Srbiji u četvrtfinalu. Poraz koji je zabolio, ali dao nadu u bolje sutra.
I takva je hrvatska košarka posljednjih dvadesetak godina prema svojim navijačima. Da ti malo optimizma i nade u bolje sutra pa ti zalijepi gorku šamarčinu. Nju smo osjetili na EuroBasketu 2017. godine.
Opet je sve teklo sjajno. U prvom kolu zamalo smo opet srušili Španjolce pa se bez problema kvalificirali u osminu finala. Očekivanja su bila ogromna, brojni igrači na vrhuncu karijere, a s druge strane stajala je Rusija. Bili smo veliki favoriti, no opet se zablokirao sistem. Rusi su nas demolirali 101-78. Aco Petrović otišao je s klupe nakon sukoba s čelnicima saveza. I bio je to trenutak kada smo upali u rupetinu iz koje još tražimo izlazak.
Ispali smo u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, a onda kao trenutak koji bi mogao pokrenuti sve nabolje, ukazale su se splitske kvalifikacije za Olimpijske igre u Tokiju. Ista priča kao i uvijek. Bogdanović zabijao, ostali podbacili i Nijemci nas izbacili u polufinalu.
Nakon što je sudac odsvirao kraj u dvorani prepunoj navijača osjećao se sam. Tako blizu, a tako daleko. Na korak od velikog natjecanja baš u trenutku kada je u najboljoj formi karijere, kada briljira u dresu Utaha i kada konačno imamo glavnu facu u košarci zbog koje vrijedi sjesti pred male ekrane pa navijati za naše.
Navukao je dres preko glave hodajući po parketu kao da je sam. Spustio je ovratnik, a suze su zasvjetlucale pod reflektorima Spaladium Arene. Pognuo je glavu pa rukom prekrio lice. U tom trenutku nikakav NBA nije mogao nadomjestiti što je toliko htio. Bez riječi, uplakan i tužan ušao je u tunel i otišao. Nažalost, toliko puta viđena scena.
Babe više nema, odlučio je reći zbogom košarci pa je tako propala mogućnost da ga barem još jednom vidimo u reprezentaciji. Njegovu ulogu lidera u posljednje tri godine preuzeli su Ivica Zubac, Mario Hezonja i Dario Šarić. No, nemojmo se lagati, budućnost baš i nije blistava. Stvar je jasna, dok god hrvatski klubovi ne osove se na noge, počnu izbacivati talentirane igrače i vrate se u europska natjecanja, teško će ikada reprezentacija biti ono što je nekada bila. Kako se nadati dok hrvatski klubovi bore se za ostanak u ABA ligi, a budućnost Cibone, koja je i ispala, je upitna? Bogdanović je iznimka i putokaz, izniman talent koji je velikim radom i zaobilaznim putem preko Real Madrida pa Cibone i Fenerbahčea došao do NBA lige i postao najbolji hrvatski strijelac.
U hrvatskom mentalitetu utkano je da sve kritiziramo, od svih znamo bolje i naše sportaše tek cijenimo kada odu u mirovinu. Godinama priželjkujemo 'novog' Dražena Petrovića, nadamo se 'novome' Toniju Kukoču, a cijelo to vrijeme pored nas je stajao 'stari' Bojan Bogdanović. O igračima kao Dražen i Toni možemo samo sanjati, a vrlo vjerojatno ni 'novog' Babu nikada nećemo dobiti.