MVPiz, digitalna sportska platforma, iza koje stoje proslavljene hrvatske sportašice Ivana Brkljačić i Blanka Vlašić, u zagrebačkom su Mozaik Event Centru 29. i 30. listopada organizirale konferenciju Sport Innovest 2025 na kojoj su ugostili velika imena hrvatskog sporta i međunarodne stručnjake. Posebno emotivan bio je panel 'Jesam li ja otac ili trener' u kojem je gostovao legendarni Joško Vlašić, otac hrvatskih sportaša Blanke i Nikole.
Odmalena je radio sa svojom djecom na razvoju motoričkih sposobnosti, Blanku pratio kroz cijelu karijeru i s njom pobrao sve medalje koje su mogli, a od djetinjstva radi i s Nikolom koji igra za hrvatsku reprezentaciju i Torino.
- Bio sam triput u ulozi oca i trenera, svi imaju svoje priče i svoj put. Sve su to bili sretni završetci. Otac ili treneri? Ne možemo sve planirati. Naravno, sportaš sam, kineziolog, od naših četvero djece, svi su bili motorični, troje ih je bilo iznad prosjeka. Nametalo se samo od sebe da prihvatim ulogu trenera. Stvari se ne događaju odmah nego postupno, ovisno o interesu i mogućnostima. Kada promišljam o tim danima, s ovim desetljećima iza sebe, gledam na sve to na drugačiji način. Malo toga vas može pripremiti za brak, a kamoli za djecu, posebno za četvero njih. Nas šestero živjeli smo u stanu od 70 kvadrata - ispričao je Joško Vlašić u dahu i nastavio:
- Nije bila jednostavna situacija, trebalo je staviti kruh na stol. Kad sam vidio da je Blanka talentirana, stalo mi je bilo da se posvetim samo djeci. No, trebalo mi je puno vremena da sve stignem, a to nisam imao. Dnevno sam imao osam treninga sa sportašima, znalo mi se dogoditi da zaspem na semaforu kad bih išao doma ručati. Bilo je teško razdoblje. U jednom trenutku ući u tu utakmicu sa svijetom, biti svjestan da možete dati puno djeci, ali i biti svjestan okruženja u kojem jeste, ne znate gdje to dolazi, gdje će završiti. Staviti sebi jedan teret očinstva nije lako, biti trener znači pratiti nekoga godinu, dvije, a vi svoje dijete imate godinama, sve greške koje napravite pratit će vas cijeli zivot.
Dok je razmišljao o svemu, krenule su suze. A sve je u publici pratila njegova Blanka.
- Kada rekapitulirate neke stvari iz života, ovo se dogodi. Rijetko mi se događa da ovakve stvbari pričam pred ljudima. Velika je odgovornost izvesti djecu na pravi put, najveća vrijednost svega ovoga je da odnosi nisu narušeni, a lako su mogli biti. Uloga roditelja je da pronikne za što je njegovo dijete talentirano. Kad imaš više godina, a dijete je malo, ono misli da će to ostati zauvijek, a vi znate da je to jedan trenutak i da ga morate iskoristiti. Da djetetu to bude igra, a vama odgovornost. Kad puno vremena izgubite na neke stvari, nemate vremena za druge. Dijete mora biti sposobno brinuti se o sebi i svojoj budućoj djeci. Steći vještine i znanja koje će mu na tržištu donijeti kruh na stol - pričao je Joško.
Prisjetio se Blankinih početaka i borbe s bolešću koja joj je skoro prekinula karijeru.
- Nakon srednje škole morate odlučiti što ćete. Blanka je bila odlična učenica, mogla je ići na farmaciju, vjerojatno bi joj bio zanimljiv život, isla bi u istraživački dio. Rekli smo, okej, idemo dati dvije godine da vidimo hoće li napredovati i iskočiti. Uspjela je. Jedan ukrajinski trener rekao mi je da skakačica najviše bez dopinga može skočiti 2,04 metra. Vi hrlite ka nekim rezultatima, a imate uteg da žena ne može preko te visine, a niste spremni dopingirati svoje dijete. Ona je već drugu godinu preskočila dva metra, tada smo shvatili da ćemo se ozbiljno baviti time. No, kad je krenulo, došla je bolest. Dijagnosticirana joj je hipertireoza, zbog čega je morala izvaditi štitnjaču - ispričao je Vlašić pa nastavio:
- Sjećam se svega, bile su Olimpijske igre 2004. godine u Ateni, bila je u sjajnoj formi. Bila je na natjecanju u Švicarskoj, svi smo mislili da ima virozu. Nismo mogli raditi treninge, ušla je u finale, u finalu na zagrijavanju bila je optimistična, a onda na stazi je rekla da ne može više. Bio je to početak hipertireoze. Pokušali smo trenirati, ali napravila bi jedan od deset treninga. Ništa nije mogla. I tada je bila na prekretnici. Završiti karijeru ili ići na operaciju. Srećom, imala je dobrog liječnika, ali bilo je riskantno. Jedan krivi potez i gotovo je.
Blanka je odradila operaciju, mjesecima je bila bez treninga, nije mogla niti hodati, ali usjela se vratiti i doći do olimpijskih i svjetskih medalja. Sve je to napravila uz nadljudsku mentalnu snagu, ali i u poprilično lošim uvjetima. Joško je od svega znao napraviti poligon za trening.
- Morate imati kvalitetan materijal, uvjete i talentiranog sportaša. Sve to treba ići gore u svakom ciklusu. to je period treninga, nakon toga morate smisliti nove treninge, morate biti inovativni. Moja djeca su u različitim fazama shvaćala ili nisu, ali imali su to, bez obzira na sve. Ja sam s Blankom počeo s igricama, kad bismo došli na plažu, ne bi bilo mjesta za nikoga, zauzeli bismo sve. Kad smo se odlučili za atletiku, izbjegavao sam da bude jedan na jedan, bila je s nama grupa curica, radili smo različitite discipline. Kad je išla u školu, nije bila svjesna kamo ide. Ujutro je učila, išla u školu i navečer išla na trening. Na stup od 20 metara sam stavljao reflektore da možemo trenirati - priča Joško pa otkriva moguće probleme kada trenirate svoje dijete.
- Vi imate u jednom trenutku veću moć nad djetetom, nekad manju. Morate paziti da ne polupate odnose, imate žensko dijete koje sazrijeva, zaljubljuje se i ima svoje probleme, vi se morate ukomponirati. Život je kao švedski stol, imate sve na mogućnosti, to me podsjeća kad je Bog rekao Evi u raju da ima cijeli svijet. Kada svaki dan odaberete bolju stvar od lošije, postoji vjerojatnost da uspijete, ja sam to tako pokušao predočiti djeci.
Ima jedna stvar za kojom žali.
- Kad je Blanka drugi put postala svjetska prvakinja, napisao sam pismo o momcima i curama na zidiću, koji s pivskom bocom besposličare i gube vrijeme. Napisao sam to kako bi ostala ozbiljna, ali ona se uplašila. I pitao sam se zašto to radim, zašto je plašim. Nekad nemate mjeru, ali imate odgovornost, nije lako odgajati dijete. Jedne godine završetak sezone bio je u Moskvi. Pobjednici ide 70.000 eura, a ona kaže da joj se ne ide, da je umorna, a ja čujem sa strane da se zaljubila. Ta lova, koja bi joj dobro došla, otišla je drugdje. Postoji različiti mehanizmi i situacije, jednom sam pretjerao i brutalno se kajem zbog toga - ispričao je Joško prisutne, a u tom trenutku uključila se i Blanka.
- Tata, ja se toga ne sjećam, ha-ha, ali dosta stvari ti ne znaš ha-ha-ha-ha. Ja bih samo potvrdila ono što je Janica rekla. Ja sam uvjerena da nisam imala tatu za trenera, ne bih sve ovo postigla. Samo on je znao kako raditi sa mnom, znam koliko je truda i odricanja trebalo za moj rezultat. Gušt te je gledati u tvom sportskom carstvu u kojem kao djed živiš najbolje dane. on je samo znao kako raditi sa mnom, znam koliko je truda i vremena odricanja trebalo za moj rezultat, gušt te gledati u malom carstvu sportskom u kojem zivi najbolje godine i kao djed.
Prisjetio se niz anegdota s Blankom.
- Ona je natjecateljski tip, ona je shvatila da ne može biti u ekipnom sportu, povadila bi oči svima. Trebao je doći trenutak kada je rekla da se želi tim baviti, ja sam samo mogao sklopiti ruke, ona je mene tjerala, a ne ja nju. Sjećam se europskog dvoranskog prvenstva. Na treningu je skočila 2,02 metra, a mogla je skočiti puno više. No, dođe na stazu i krenu problemi. Nije zadovoljna kako izgleda, frizura je loša. Napravili smo sve što smo mogli, može srušiti svjetski rekord, a ona završi šesta. To nisu jednostavne stvari, jednom su joj smetale plave linije u dvorani, nikako da se uskladi.
Joško Vlašić bio je uspješan atletičar, bavio se desetobojem, ali mnogima je poznatiji kao Nikolin i Blankin otac.
- Nikad nisam bio Joško Vlašić, svima sam bio poznat kao njihov otac. Imam četvero unučadi, oni plaču kad odlaze od djeda i bake. Jednom će morati intervenirati HGSS jer dida ima velike planove s njima ha-ha-ha. Čekamo da nam dođu još dva dječaka, bit će zadovoljstvo.
Više nije u atletici otkako se Blanka umirovila, ali sada se posvetio nogometu.
- Joško kao trener nije mrtav, radim na nogometu, puno mehanike sam unio tu. Ta moja grupa ima dva A reprezentivca, to su Nikola i Luka Vušković, imam Dominika Prpića i Ivana Katića u U-21 reprezentaciji, imam jednog U-18 reprezentativca i jednog U-15 koji ima interesantno prezime. Moj je cilj da sva šestorica jednom zaigraju na Svjetskom prvenstvu i da osvojimo zlato - zaključio je Joško Vlašić.
Na panelu je gostovao i Patrik Koščak, otac i trener talentirane hrvatske atletičarke Jane Koščak, svjetske i europske juniorske prvakinje u sedmoboju.
- Uzor su mi bili Vlašići i Kostelići. Taj trenerski posao počne rođenjem djeteta, ako bi njemu usadite svakodnevnu akciju i sport, da to bude temelj, onda je normalno da se dijete razvija u sportskom smjeru. Jana se još kao beba na tatamiju igrala s teniskim lopticama, išli smo na dječja igrališta i trenirali. Vi možete sjediti na kavi dok se djeca igraju ili biti animator. Bilo mi je bitno da mi djeca ne budu motorički zakinuta, da budu svestrana. Bitno je to usaditi, a poslije se razvija samo od sebe. Bitna je interakcija i razgovor djeteta i roditelja. Trenersku ulogu ne doživljavam kao posao, treniram i Roka Farkaša, ali nikad neću imati odnos s njim kao s Janom, to je uloga, a ovo posao - rekao je Patrik Koščak pa otkrio koji su potencijalni problemi kada ste trener svome djetetu.
- Jako je tanka linija između jedne profesionalne trenerske objektivnosti i roditeljske emocije. Neki roditelji su ušli u trenere i prešli su tu liniju pa nisu ostvarili rezultat. Tu treba dobro balansirati. Ako to uspijete spojiti, dobijete najljepšu ulogu koju u životu možete imati. Jana uživa u tom sportu, nikad mi u zivotu nije rekla 'treneru', ja sam njoj otac, na prvom mjestu, to je jedino ispravno.