Fotografija Ante Babića (36) i njegovog imenjaka Rebića (32) u loži Poljuda za vrijeme jadranskog derbija između Hajduka i Rijeke (1-0) otkrila je posebnu životnu priču o čovjeku koji se nakon borbe na sportskom terenu našao u borbi za normalan život, i njegovom nekadašnjem suigraču, danas prijatelju koji mu je podrška na tom putu. I ne samo on, nego i mnogi drugi koji su stali uz njega u teškoj situaciji u kojoj se našao.
Ante Babić rođen je u Dubrovniku, odrastao je u Komarni koja je danas poznata po Pelješkom mostu. Osnovnu školu završio je u Opuzenu, srednju u Metkoviću, ali cijeli život je želio biti sportaš, nogomet je od malih nogu bio njegova najveća ljubav.
- Igrali smo po ulicama svaki dan, bez velikih planova, samo iz čiste ljubavi prema igri. Prvi klub bio mi je Neretvanac iz Opuzena, gdje sam prošao sve uzraste do seniora. Ozbiljnije sam počeo shvaćati nogomet sa 16 godina, kada sam odlučio da želim vidjeti koliko daleko mogu ići. Kad sam spojio rad i talent, brzo sam dobio priliku u prvoj momčadi. Prekretnica je bila skautska utakmica koju je organizirao Hajduk, susret najboljih igrača druge i treće lige. To je bila velika prilika za nas iz manjih sredina. Nakon te utakmice stigli su pozivi i bez agenta sam donio odluku prihvatiti ponudu RNK Splita jer su me vidjeli odmah u prvoj momčadi, dok je druga opcija bila Hajduk i posudba. Htio sam igrati odmah, bez čekanja - započeo je svoju priču Ante.
U Splitu ga je dočekala svlačionica krcata ozbiljnim imenima, od Križanca i Čopa, preko Rebića i Vojnovića, do Ercega, Vitaića, Hrgovića.... Nije bilo lako izboriti se za mjesto, ali uspio je. I tu je upoznao imenjaka Rebića.
- Bio je mlađi, ali odmah se vidjelo da je drugačiji, eksplozivan, brz i gladan pobjede. Imao je mentalitet da nikad ne odustaje i da uvijek ide do kraja. U toj momčadi bilo je puno mladih igrača koji su htjeli napraviti iskorak i dokazati se. U to vrijeme nismo razmišljali o reprezentaciji ni o velikim europskim klubovima. Bili smo samo momci koji žele uspjeti. S vremenom se prirodno zbližiš, svlačionica te poveže. Dijelite iste snove, iste strahove, isti pritisak. Igrali smo zajedno, putovali zajedno i prolazili kroz uspone i padove - rekao je Babić i nastavio:
- U toj momčadi bilo je stvarno puno jakih imena i karaktera. To nisu bili samo dobri igrači, nego osobnosti. Svlačionica je bila puna energije, iskustva i šale. Ako moram nekoga izdvojiti po posebnom duhu, onda je to svakako Romano Obilinović, pravi kralj svlačionice. S njim nikad nije bilo dosadno. Najzanimljivija su bila putovanja na pripreme. To je bio mali cirkus, ali u najboljem smislu riječi puno smijeha i zajedništva. Jednom prilikom, na letu za Tursku, Obilinović je doslovno 'plivao' prsno kroz avion između sjedala. Naravno, onda se od starih igrača traži da 'posole nešto šoldi' nakon predstave. Naša neslužbena himna bila je pjesma 'Ovdje nitko nije normalan', i to vam dovoljno govori o atmosferi koja je tada vladala.
Nažalost, Antino tijelo nije uspijevalo pratiti snove, ozlijedio je koljeno, zatim gležanj, nakon sedam mjeseci pauze dijagnosticirana mu je epilepsija pa je morao svako malo kod liječnika... Pokušavao se vratiti, ali nikada više nije zaigrao na vrhunskom nivou. No bez obzira na sve, nikad nije odustajao.
- Put me dalje vodio kroz Hrvatski dragovoljac, Neretvanac, Dugopolje, kratko i u Dansku. Vratio sam se jer sam odlučio da je vrijeme za mirniji život uz obitelj. Ponovno sam zaigrao za Split, paralelno igrao mali nogomet za Vrgorac. Igrao sam do 2023. godine, kada sam se odlučio oprostiti od ozbiljnijeg nogometa. Nedugo nakon toga stigla je dijagnoza koja je otvorila novo, puno teže poglavlje. Ušao sam u novu borbu i, kao i uvijek, pokušavam je voditi s osmijehom i vjerom.
Karijeru Ante Rebića je cijelo to vrijeme pratio.
- Putevi su nam se razišli, ali uvijek sam pratio Rebu i njegov put i iskreno navijao za njegov uspjeh. Kad je postao veliko ime i reprezentativac, nisam od onih koji zovu i nameću se, ne volim nikoga opterećivati. Zato me njegov poziv na utakmicu i poklonjeni dres posebno dirnuo. Pokazao mi je da je ostao isti onaj dečko iz svlačionice, samo zreliji. Temperament na terenu i dalje je tu, zato je i sjedio sa mnom na tribinama jer je zaradio četiri žuta kartona, ali to je dio njega, baš zato je poseban.
- Sve je pripremio moj prijatelj Mirko Žaja koji radi u Hajdukovoj skautskoj službi. Odlučio mi je prirediti iznenađenje, pripremio je Hajdukov dres s mojim imenom i dao da ga potpišu svi igrači. Kad je Ante Rebić čuo da se radi o meni, odlučio je napraviti korak dalje. Organizirali su da dođem na utakmicu protiv Rijeke, a kako on nije igrao, utakmicu smo gledali zajedno. I sve su to organizirali i izveli u tajnosti, u dogovoru s mojom suprugom Kristinom koja je uspjela sačuvati tajnu. Kad sam shvatio što su mi pripremili, stvarno me iznenadilo i dirnulo. U tim trenucima shvatiš koliko male geste znače i koliko ljudi oko tebe imaju veliko srce.
- Ante je uvijek imao čisto srce. Oduvijek je bio netko tko pomaže bez velike priče i bez potrebe da se to javno ističe. Meni, hvala Bogu, nikada nije trebalo tražiti konkretnu pomoć i zato ga nisam dovodio u tu situaciju. Ali ne sumnjam ni sekunde da bi bio tu kad bi trebalo.
Zanimljivo je kako je Ante Babić prvu i zadnju utakmicu odigrao protiv Dinama te da je karijeru zaključio golom Dinamu u Kupu.
- Prvu utakmicu za Split odigrao sam protiv Dinama još 2012. i tada smo pobijedili, a simbolično, posljednja ozbiljna utakmica bila je ponovno protiv Dinama 2023., također u dresu Splita, i tada sam zabio gol. Na neki način krug se zatvorio, protiv istog protivnika na početku i na kraju jednog velikog poglavlja. Nakon te utakmice odlučio sam se oprostiti od ozbiljnog nogometa. Nedugo zatim stigla je i dijagnoza i započela je jedna sasvim drugačija borba.
- Nakon dijagnoze ALS-a počeli smo tražiti sve moguće opcije. Trenutno se liječim u Nizozemskoj, u Utrechtu, gdje sam četiri mjeseca primao eksperimentalni lijek. To je proces koji traži strpljenje, vjeru i puno neizvjesnosti, ali kad se nađeš u ovoj situaciji, želiš pokušati sve. Sada mi je odobrena druga faza terapije i čekam poziv da ponovno odem i nastavim s liječenjem. To je nada za koju se držim.
Za vrijeme liječenja u Nizozemskoj javio mu se i Ivan Perišić.
- Kontaktirao me preko prijatelja Filipa Majića koji je njegov trener, i pokazao da i on ima veliko srce. Iznenadio je mene i mog sina Roka koji obožava nogomet, poklonivši mu hrvatski dres. Uz to nas je ugostio na utakmici Lige prvaka protiv Atletica i protiv Ajaxa. To su trenuci koji ostaju zauvijek, pogotovo kada vidiš sreću u očima svog djeteta. To nisu samo utakmice. To su trenuci koji ti vrate osmijeh i daju snagu kad ti je najpotrebnija. U ovakvim situacijama shvatiš koliko znači podrška ljudi koji nisu zaboravili odakle su krenuli.
Anti su djeca Roko i Elin te supruga Kristina najveća potpora, a supruga nam je otkrila što je to amiotrofična lateralna skleroza, skraćeno ALS, i koji je oblik bolesti u pitanju.
- ALS je bolest koja zahvaća motorne neurone. Kako mišić više ne dobiva signal živca, s vremenom atrofira. Kod Ante je sve krenulo od govora. Dijagnozu je dobio s 34 godine. U Nizozemskoj je dokazana mutacija gena C9orf72. Po toj mutaciji ili je prvi evidentirani slučaj u Hrvatskoj ili se jednostavno ranije nije radila detaljna genetika jer su kod nas nalazi bili uredni. Medicina još ne zna zašto dolazi do ALS-a i samim time ne postoji lijek koji ga može izliječiti. Bolest se najčešće dijagnosticira između 50. i 70. godine života, ali može se pojaviti i ranije. Godine ne štite. Važno je naglasiti da ALS nije zarazan, nije posljedica sporta, nije posljedica prehrane, nije kazna i nije nečija krivnja, to je bolest koja se jednostavno dogodi.
Trenutačno ne postoji lijek koji u potpunosti liječi ALS, ali postoje terapije koje mogu usporiti progresiju i poboljšati kvalitetu života. Ante sudjeluje u kliničkom ispitivanju eksperimentalnog lijeka u Nizozemskoj jer vjeruje u znanost i napredak medicine.
- Osim lijekova, ogromnu ulogu imaju fizikalna terapija, logopedska terapija, respiratorna potpora, psihološka podrška te prilagodba prostora i pomagala jer ALS traži multidisciplinarni pristup. ALS ne oduzima um, ne oduzima emocije i ne oduzima inteligenciju. Ante može komunicirati, ali govor mu je otežan, tijelo slabi, ali svijest ostaje potpuno jasna i to je možda i najteži dio bolesti, biti potpuno prisutan u tijelu koje te sve manje sluša.
Iako mu je i samome potrebna njega, Ante je i dalje okupiran obavezama oko djece, terapijama, planiranjem... Za njega je svaki pokret logistika i svaka sitnica zahtijeva više energije.
- Ante je cijeli život u sportu i toga se drži i danas. Nakon što više nije mogao igrati nogomet prebacio se na tenis i padel, kada ni to više nije mogao počeo je skijati i prošle godine skijao je sve do kraja ožujka. Kad je mislio da više nema sporta za njega, otkrio je shuffleboard i naravno da je i u tome najbolji pa sada sve prijatelje vodi tamo. Bez obzira na težinu koju ALS nosi, on živi radosno, vjeran sebi i svojim uvjerenjima, ima neslomljiv duh i to je najvažnije. I ja sam nekada mislila da se ovakve bolesti događaju negdje drugdje, ali ALS je tu, među nama, i u Hrvatskoj žive ljudi s tom dijagnozom. Obitelji nose ogroman teret, fizički, emocionalni i financijski, sustav je spor i često se javlja osjećaj da si prepušten sam sebi, zato je potrebna sustavna podrška, brži pristup pomagalima i specijaliziranim centrima - kaže nam gospođa Kristina i dodaje:
- ALS ne oduzima dostojanstvo, osobe s ALS-om su i dalje roditelji, partneri, prijatelji i profesionalci, a najveća borba često nije samo bolest nego izolacija i nerazumijevanje. Bez obzira koliko je ALS okrenuo naš život naglavačke, naučio nas je lekciju ljubavi i odanosti i naučio nas je živjeti dan po dan, bez velikih planova i bez garancija, ali s puno više svjesnosti. ALS nam je oduzeo sigurnost, planove i iluziju da imamo kontrolu. Možda može oslabiti mišiće, ali ne može slomiti čovjeka koji je odlučio živjeti. I zato o ALS-u treba govoriti glasno i jasno jer dok god postoji svijest postoji i borba, a dok postoji borba, postoji i nada.