Sve je počelo 1960. kad je Alain Delon u filmu “U zenitu sunca” (“Plein soleil”) Renéa Clémenta glumio Toma Ripleya, neobičnog junaka romana američke spisateljice Patricije Highsmith. Bilo je to burno vrijeme filmskih promjena, novog vala, uspona Antonionija i Bergmana, a uslijedit će i rekonstrukcije žanrova i preispitivanja tradicionalnih filmskih junaka.
Clémentov i Delonov Tom Ripley je amoralan i zavodljiv kao i Godardov Michel Poiccard u njegovu prvom novovalovskom filmu, “Do posljednjeg daha” (“A bout de souffle”), snimljenom iste godine. Poiccarda glumi Jean-Paul Belmondo, Ripleya Alain Delon i te im uloge donose slavu i status filmskih zvijezda. A obojica u filmovima ubijaju, Poiccard policajca, Delon bogatog mladića, s kojim je u neobičnom prijateljskom odnosu.
Na Wikipediji Ripley je opisan kao “psihopatski profesionalni kriminalac, varalica i serijski ubojica”. To zvuči kao definicija Ripleya, kao zadatost i nešto nepromjenjivo. A nije tako. Wikipedia griješi. Ripley Patricije Highsmith se mijenja, kao i onaj filmski. On ni u čemu nije profesionalac, nema profesiju i nije serijski ubojica jer ništa ne radi serijski i profesionalno. Od 1960. do 2024. snimljeno je pet filmova i jedna televizijska serija o Ripleyu i svaki film, a pogotovo najnovija serija, daje drugu sliku Ripleya i vremena u kojem živi, vara i ubija. Lik je samo naoko isti, a u svakom filmu i seriji je različit.
Patricia Highsmith je o Ripleyu rekla dvije važne stvari. Prva je: “On ne ubija, osim ako mora”. A to odmah dovodi u pitanje njegov status ubojice jer nije profesionalni ubojica nego čovjek koji ubija samo ako nema drugog izbora, što znači da je njegov život u opasnosti, što bi svi mi radili kad bismo se našli u takvoj situaciji. Druga važna stvar, u stvari najvažnija, koju je o Ripleyu rekla Highsmithova, glasi: “Tom Ripley je nitko, i zato može biti bilo tko”.
U svim romanima i filmovima Ripley počinje ni od čega i stvara ulogu koju glumi onima s kojima počinje živjeti. On nema samostalan život, on preživljava i nema društva, obitelji i kruga u kojemu se kreće. On je, kako kaže Patricia Highsmith, “nitko, i zato može biti bilo tko”. Filmovi “U zenitu sunca” francuskoga klasika Renéa Clémenta, “Talentirani gospodin Ripley” (“The Talented Mr. Ripley”, 1999.) oskarovca Anthonyja Minghelle i televizijska serija “Ripley” (2024.) još jednog oskarovca, Stevena Zailliana, tri su ekranizacije prvog romana o Tomu Ripleyu, “Talentirani gospodin Ripley”, koji je Patricia Highsmith napisala prije sedamdeset godina, 1955.
Priča oba filma i serije je ista. Ripley je mali njujorški varalica kojeg jedan američki bogataš šalje u Italiju da pokuša nagovoriti njegova sina da se vrati kući i prestane biti beskoristan hedonist koji ne radi ništa i živi od novca iz zaklade. Ripley pristane, ode u Italiju, upozna bogataševa sina i njegovu djevojku, uživa u životu i novcu koji mu je pao s neba za posao koji nije posao.
Ubije bogataševa sina, preuzima njegov identitet, način života i novac i uživa, ne skrivajući se pred zakonom koji traži ubojicu, a ubojice nema jer više nema ni Toma Ripleya. Highsmithova je napisala: “Pokazujem neizbježnu pobjedu zla nad dobrim i veselje u tome. Učinit ću i da moji čitatelji u tome uživaju”.
U središtu priče je lik koji je amoralan, s one strane dobra i zla, ali od kojeg se gledatelj ne može odvojiti. Kad ga glume Alain Delon, Matt Damon i Andrew Scott, lik postaje neodoljiv jer ga s vidljivim užitkom glume vrhunski glumci, a gledatelj zaboravlja i dobro i zlo jer strepi hoće li junak biti otkriven i uhićen nakon što počini zločin.
Veliki engleski pisac Graham Greene nazvao je Patriciju Highsmith “pjesnikinjom strepnje”, ali i nečeg još zanimljivijeg. Greene je za Highsmithovu rekao: “Njezini su likovi iracionalni i postaju stvarno živi upravo u toj odsutnosti razuma; odjednom shvaćamo koliko je nevjerojatno racionalna većina književnih likova”. Iracionalnost likova obilježila je modernu književnost, posebno Marcela Camusa, jednog od uzora Patricije Highsmith.
Kad nema razuma, pitamo se ima li krivice za zločin, a na tom egzistencijalističkom rubu živi u Tom Ripley od prvog filma s Alainom Delonom do serije s Andrewom Scottom. Delon je početkom šezdesetih gotovo šareni romantični pustolov i živahni zavodnik, a Scott tjeskobna crno-bijela ikona našega tjeskobnog doba. Obojica su više žrtve svijeta u kojem žive nego zločinci koje osuđujemo za ubojstva. Nije nevažno da Ripley nema ništa i da ubija one koji imaju sve.
Ni Highsmithovu, a ni autore oba filma i serije ne zanimaju toliko socijalne i staleške razlike koliko mentalni sklopovi lica koji pripadaju različitim slojevima. Bogati su bezbrižni, siromašni se brinu o svemu jer nemaju ništa, a zločin kojim dobivaju bezbrižnost je sloboda koju nikad nisu imali i zato gledatelj navija za amoralnog Toma Ripleya, kao da je zatvorenik koji bježi iz zatvora iz koga bi svatko od nas pobjegao.
Dvije ekranizacije trećeg romana Patricije Highsmith, “Ripleyeva igra”, napisanog 1974., u mnogo čemu se razlikuju od ekranizacija “Talentiranoga gospodina Ripleya”.
U “Američkom prijatelju” (“Der Amerikanische Freund”, 1977.) njemačkog redatelja Wima Wendersa Tom Ripley (Dennis Hopper) američki je falsifikator i trgovac umjetninama u Hamburgu, uvučen je u mračne kriminalne poslove. Upoznaje njemačkog uokvirivača slika Jonathana Zimmermanna (Bruno Ganz), čovjeka oboljelog od leukemije.
Ripley i francuski gangster Raoul Minot manipuliraju Zimmermannom: uvjere ga da, s obzirom na to da mu je život ionako na izmaku, može zaraditi novac za obitelj ubijanjem mafijaških meta. Zimmermann prihvaća, premda moralno i fizički slomljen, i upleće se u svijet mafijaških obračuna. Kroz priču se razvija čudno prijateljstvo između Ripleya i Zimmermanna, koje oscilira između iskrene naklonosti i cinične iskorištenosti.
U “Ripleyevoj igri” Talijanke Liliane Cavani Tom Ripley (John Malkovich) živi u Italiji, bogat je i sofisticiran, ali i nemilosrdan manipulator. Nakon što ga uvrijedi njegov susjed Jonathan Trevanny (Dougray Scott), Ripley osmisli osvetnički plan: predloži mafiji da upravo Trevanny izvrši atentat, uvjeravajući ih da je idealan jer je smrtno bolestan.
Trevanny, koji doista boluje od leukemije i brine se za obitelj, nakon početnog odbijanja popušta i prihvaća posao. Upleće se u niz ubojstava, sve dublje tonući u kriminal. Između njega i Ripleya razvija se ambivalentan odnos: prijateljstvo, prezir, zavist i neka vrsta međusobne fascinacije. Na kraju Trevanny strada, dok Ripley ostaje hladan, gotovo bez grižnje savjesti. Wendersov je film melankoličan i filmofilski, nježan prema licima, a film Liliane Cavani ciničan i nemilosrdan.
Iako različiti, lik Toma Ripleya je sličan. On je sada poznat, manipulator i inicijator zločina. U ekranizaciji drugog romana Patricije Highsmith “Ripley ispod zemlje” (“Ripley Under Ground”, 1970.) redatelja Rogera Spottiswoodea Tom Ripley (Barry Pepper) mlađi je, impulzivniji i površnije prikazan od književnog lika, više avanturistički antiheroj nego psihološki kompleksan manipulator. Radnja se zbiva u Engleskoj, gdje Tom Ripley (Barry Pepper) živi od glamura, umjetnosti i prijevara. Ripley i njegova družina krivotvore slike pokojnog slikara i prodaju ih pod originalna.
Problemi nastaju kad jedan sumnjičavi kolekcionar posumnja da su slike krivotvorine. Ripley ga pokušava “uvjeriti” da šuti, što vodi do spirale nasilja i ubojstava. Ripley se upetljava sve dublje u mrežu laži, manipulacije i kriminala, balansirajući između otkrivanja i održavanja svoga glamuroznog života. Film je nalik na crnu komediju, a lik Toma Ripleya bezbrižan je i vlada svima i svime oko sebe.
Preostala dva romana Patricije Highsmith, “Dječak koji je slijedio Ripleya” (“The Boy Who Followed Ripley”, 1980.) i “Ripley pod vodom” (“Ripley Under Water”, 1991.), nisu ekranizirana, no nadam se da će ih adaptirati Steven Zaillian, ako nakon uspjeha svoje savršene serije “Ripley” nastavi raditi na serijama prema svim ostalim romanima “Riplijade”, kako se popularno zove književni ciklus Patricije Highsmith o Tomu Ripleyu.