U petak, 19. rujna u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh bila je praizvedba predstave ‘Alan Ford’, nastale u režiji Marija Kovača prema tekstu Milana Fošnera. Strip uz koji su generacije odrasle, sjajno su prenijeli na kazališne daske. Alana Forda igra Luka Petrušić, Broja 1 Tomislav Štriga, Matija Šakoronja glumi Boba Rocka, Superhik je Filip Detelić, Grunfa glumi Domagoj Ivanković, a u ulozi Sir Olivera briljira Tarik Filipović. S njim smo razgovarali o kazališnim i televizijskim ulogama, planovima vezanima uz kvizove, kako stoji s bubnjevima...
Kako je bilo raditi na predstavi ‘Alan Ford’?
To je nešto što je dio mog djetinjstva, i generacije ispred i iza mene. Možemo reći da su “40 plus” oni koji su to gledali, živjeli, proživljavali s nekom nostalgijom kao i mi. Poistovjećivali smo se s likovima i u svojim mislima bili članovi grupe TNT. Ovo je jedna od mojih želja i maštarija, igrati ovakvu predstavu, a pogotovo lik Sir Olivera, kojeg sam najviše simpatizirao. Imali smo filmsku podjelu za predstavu, pa je samo trebalo posložiti kockice u mozaik. Mislim da će to gledatelji doživjeti na pozitivan način, nostalgično, i da će uživati. Bit će to kao da velika djeca gledaju drugu veliku djecu kako igraju njihov omiljeni strip. Mario Kovač je to, kao i uvijek, sve režirao u jednom lijepom tonu. Nije bilo nikakvih tenzija, scenografija je sjajna, kolege su odlične. To što je predstava rasprodana pripisujemo nostalgiji i euforiji, a mi ćemo publiku, uvjeren sam, kvalitetom i velikim osmijehom ispratiti iz kazališta.
Što je bilo najzanimljivije?
Postoje stvari koje ljudi očekuju, koja su ‘opća mjesta’, kao što su Grunfove parole, Bob Rockove uzrečice, pa priče Broja 1, ima toga dosta... Pa čuveni Sir Oliverov: “Halo bing, kako brat?” tako da, trebalo je dobro staviti tekst na vagu da u tih sat i pol predstave stane sve s da netko ne bi rekao nema ovoga ili onoga. Mislim da smo u tome uspjeli. Opet kažem, moja se generacija na neki način puno više zabavljala nego ovi mlađi glumci kojima, nažalost, taj strip ne znači puno, ali na sceni to izgleda kao da im znači itekako.
Kako je to izgledalo na probama, je li bilo zabavno?
Mario je tu bio ključan, on je stvarno jedan multitalentiran čovjek i kao švicarski džepni nožić. Ima pozitivnu vibru i prema glumcima i prema ostalom osoblju koje radi na predstavi. Ono što je najvažnije, atmosfera je bila kreativna. Bilo je tu, kao i na svakom procesu, svega i svačega, ali sve je prošlo u jednom lijepom tonu, što je meni najbitnije. Slušao sam priče starijih glumaca; ovaj izašao iz podjele, ovaj zalupio vrata, ovaj se posvadio s onim... Jednostavno, ne bih volio raditi predstave u takvom ozračju, a naš ansambl u Kerempuhu stvarno je kompaktan i kompatibilan, taštine su minimalne. I stariji i mlađi glumci bez ikakvih problema jedni drugima govore svoje vizije i sugestije a da nitko ništa ne shvati pogrešno. Kada gledam scene u kojima nisam, a imamo puno ekrana na kojima gledaš predstavu kad nisi na sceni, čini se kao da čitam strip. Kad sam kao dječak čitao “Alana Forda” osjećao sam miris te jazbine Grupe TNT, tog cvijeća, ulica New Yorka... Ostvario sam si jedan mali san.
Suradnja s Marijem Kovačem?
On je jedan od redatelja s kojima sam već radio i želio bih u budućnosti raditi još puno toga. Već sam ga nahvalio, ali dodat ću da je i redatelj, i kvizaš, i šahist, DJ, glumac... Potkovan je na svim poljima i s njim se može razgovarati, maštati, polemizirati. Nije jedan od onih redatelja koji slijepo vjeruju samo onome što je njemu palo na pamet. Veselim se sljedećem projektu s Marijem i da mi opet dođe u ‘Milijunaša’.
Je li teško igrati Sir Olivera?
On definitivno nije plemenite krvi, ali je pobrao sve one ‘British’ stvari koje odlikuju plemenitaše, gospodu ili one s titulom ‘S’r” iako smo mi uvijek govorili ‘sir’. Uvijek mi je bilo izazovno baviti se likovima koji nisu bliski mojoj osobnosti. Nisam čovjek koji otuđuje stvari kao Sir Oliver ali mi ga simpatiziramo- kao američki vojnici koji u filmu napadaju nekog bez razloga, a mi navijamo za njih.
Sir Oliver kupi tu empatiju zbog svoje simpatičnosti, odnosno, ajmo reći, krađe sa stilom. Nadam se da sam na neki način to ispunio i popeglao. Moram pohvaliti masku, gospođe Mariju Bingulu i Vedranu Rapić, masku i šminku, perike... Stvorile su iluziju da gledaš strip. I kad se pogledam u ogledalo kažem, da, ovo je Sir Oliver.
Jeste li u mladosti čitali i neke druge stripove?
Ne da sam čitao, ja sam to gutao. Od Alana Forda’ do Texa Willera, Zagora, Komandanta Marka... da ih ne nabrajam dalje, da nekoga ne uvrijedim, hahaha. Definitivno je to dio naše mladosti, znam vrlo ozbiljne ljude koji i danas imaju komletne kolekcije stripova u svojim ormarima i ljubomorno ih čuvaju. Svaka generacija nosi nešto svoje, a nama su stripovi bili dio odrastanja, dio sazrijevanja i mislim da su nam u svakom slučaju činili dobro, kulturološki i duhovno su nas oplemenili.
Koliko se u predstavi može vidjeti, ili barem nazrijeti, sličnost s današnjim vremenom i životom u Hrvatskoj?
Nama je kao satiričkom kazalištu dužnost, obaveza i zadaća propitivati stanje u društvu i biti vrlo satiričan i oštar, bez obzira na to tko je na vlasti i koga treba malo ‘poškakljati’ ili kulturno nagaziti. Ali u nekim predstavama, za to nije ni vrijeme ni mjesto. Čovjek sam čija je kazališna estetika takva da dramaturgija ima glavu, rep, početak, kraj, sredinu, poruku, isti rukopis... Ne mislim da predstava treba biti cušpajz u koji se guraju svi sastojci koji su ti ostali u frižideru. U predstavi ‘Alan Ford’ ima momenata u kojima će se ljudi prepoznati, ali ovaj put nismo ciljali na to da bi radili paralele sa našom svakodnevicom. Znate ono iz stripa, gradske vlasti u New Yorku su tri svinje…Asocijacije idu same od sebe, ali u ovoj predstavi se nismo bavili time, što ne znači da u sljedećoj nećemo.
U koliko predstava trenutačno igrate?
U sedam naslova igram, ili kako mi glumci kažemo, ‘u sedam živih predstava’. Jedna je u nastajanju, druga samo idejno, još se nešto sprema u mojoj matičnoj kući Kerempuh... Nisam nikad imao problema s tim, mogao bih svaki dan igrati drugu predstavu. Čak i volim to, a ne istu igrati dan za danom. Volim se zaželjeti nečega. Naravno, kad je predstava nova, onda u početku ide u seriji. No, nova je, pa je zadovoljstvo veće.
Nedavno ste se susreli s ekipom iz ‘Bitanga i princeza’, snimali ste spot. Kako je to izgledalo? Vratile su se uspomene?
To je veliki i važni dio mog života i ponos što sam bio, mogu slobodno reći, dio kultne serije, koju gledaju nove i nove generacije. Okupili su nas Zaprešić Boysi koji su snimali novi spot za svoju pjesmu. Zajedno smo došli do te ideje, ‘Bitange i princeze’ isto su postale jedan mali žig Zagreba. Uvijek je lijepo okupiti se; imali smo okupljanje kod Renea u Ludoj kući, bilo je fenomenalno. Bilo je tu ideja da se nastavi sa serijom ili da se snime film ili specijalka, ali sama pomisao da nam nema Gazde, pokojnog Predraga Vušovića, te još nekih drugih glumaca nas je odbijala. Iz tog prvog ešalona glumaca Gazda jako nedostaje. Uvijek je lijepo okupiti se, to ćemo raditi i dalje. A tko zna, u jednu je ruku bolje da to sve ostane u divnoj uspomeni, a u drugu te vuče pomisao kako bi to izgledalo deset godina kasnije.
Što najviše pamtite sa snimanja ‘Bitanga i princeza’, što vam je prva asocijacija?
Napravit ću malu paralelu s ‘Alanom Fordom’, koji je kultni strip, a ‘Bitange’ kultna serija, pa su i tamo neke rečenice, poput one iz stripa: “Halo Bing, kako brat?” postale legendarne, poput “Kazo, je l’ ti puše?” “Dva metra od mene’”... Postale su poštapalice i uzrečice, a to te ispunjava ponosom. Na snimanju sam uživao, a vjerujem da bih sada još i više. Kada shvatim kako smo radili genijalnu stvar, volio bih se vratiti u to vrijeme i na taj set. Najljepše od svega je bilo što je redatelj Goran Kulenović i autorski tim, a tu su Kulenović i Ivan Goran Vitez, tako dobro pisali scenarije da je bilo minimalno naših intervencija. Neke su epizode napisali Rene Bitorajac i neka druga ekipa, ali nisi morao izmišljati toplu vodu, sve ti je bilo servirano, trebao si samo staviti šlag na tortu. A to je rijetkost u našem poslu.
Snimali ste i “Taxi ljubav”, nedavno ste objavili fotografije sa snimanja filma “Pisma snova”. Kakav su očekivanja, kako je bilo na snimanjima?
Posljednja mi je godina dosta plodna i na filmskom platnu. Spomenuo bih i fenomenalni film koji uskoro izlazi, ‘Zvečarke’ u režiji Nikole Ljuce. Nakon filma u Španjolskoj ‘42 sekunde’ snimio sam i seriju ‘El Centro’, koja izlazi početkom listopada. Snimio sam i ‘Taxi ljubav’, snimam “Pisma snova” sa Harisom Dubicom…Toga sam bio najviše gladan u svom poslu, snimanja filmova i serija, sad sve dolazi na svoje. I umjetnički i poslovno, ispunjen sam čovjek.
Jednom nam je Joško Lokas rekao kako s vama priprema “Ligu prvaka svih kvizova”. Ima li novosti po tom pitanju, o čemu je uopće riječ?
Mi smo prijatelji, kolege i suradnici više od 30 godina. Iskristalizirali smo se kao zaštitna lica kvizova u Hrvata i prirodno nam je došlo da napravimo ‘super tešku kategoriju’. To bi bio kviz koji pobjedniku daje novac koji mijenja život i motivacija nam je bila nogometna Liga prvaka, da radimo kategorizaciju koja bi donijela uzbuđenje dok pratimo put do finala, a onda i sami veliki finale. Bio bi to dosad najveći novčani iznos, radimo na tome intenzivno i vjerujem i nadam se da bi to moglo biti pred kraj sljedeće godine u eteru. U vrijeme kada ljudi sve manje gledaju televiziju u ‘real timeu’, obično je to na zahtjev ili YouTube, mislim da bismo s ovim mogli ljude opet prikovati za male ili malo veće ekrane. Gledanost ‘Milijunaša’, ‘Potjere’ i ‘Superpotjere’ daje nam za pravo vjerovati tako nešto.
Puno radite, kako provodite slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme radim sve što rade mladi mojih godina (smijeh)… Lud sam za nogometom pa vrijeme tempiram prema važnim utakmicama. Sav novac koji nam ostaje trošimo na putovanja, putujemo kad god možemo. Volim duge šetnje, odlazim i dva ili tri puta na tjedan na treninge u “Easy Fit”. To je to, još neka fina večerica s obitelji ili prijateljima.
Pokazuju li djeca sklonost prema glumi?
Obojica imaju tu neku žicu, ali nikad nije otišlo u nešto ozbiljnije. Ne bih imao ništa protiv da su krenuli prema glumi, ali nemam isto tako ništa protiv i što nisu. Ovaj posao stvarno moraš jako voljeti da bi uživao u njemu. Lakše je otići nekim drugim putem ako želiš imati sigurnu i dobru egzistenciju. Naš je posao dosta nepredvidiv, nestabilan i zahtijeva puno borbe, ali i sreće. Kao što moj otac meni nije ništa nametao, i oni će pronaći svoj put, poput vode. Bitno je da su zdravi i sretni, a imaju koga gledati u kazalištu, na filmu, televiziji i u seriji.
Kako stojite s bubnjevima, svirate li još?
Ne otvarajte mi ranu s bubnjevima. To mi je želja cijeli život. I onda sam na dar od prijatelja Milana dobio bubnjeve, a od supruge satove bubnjanja. To je ono što još nisam do kraja realizirao, nedostaje mi vremena, koncentracije, ali i neki prostor gdje neću smetati ukućanima i susjedima. Zasad sam kod prijatelja Marina u garaži. To je kao i s učenjem španjolskog, uvijek te nešto odvuče. Ali vjerujem da ću naći vremena, nikad nije kasno.