Već je ionako napravio jako, jako puno. Mislimo na film “Čovjek koji nije mogao šutjeti”. Zlatna palma iz Cannesa i europski Oscar samo je dio nagrada koje je dosad osvojio, a nominacija za najveću filmsku nagradu, Oscar, “samo” je nadogradnja. Iako, već je sam taj film redatelja i scenarista Nebojše Slijepčevića zaslužio lovorike i priznanja, ne samo ona službena, prije svega bi trebala biti ljudska.
Jer njegova priča nije izmišljena, zaista je postojao čovjek koji nije mogao šutjeti, a ime mu je Tomo Buzov. Film se referira na istinite događaje u Štrpcima 1993. godine, kad je srpska paravojna grupa Beli orlovi zaustavila vlak na području BiH i iz njega izvukla 18 Bošnjaka i jednog Hrvata te ih potom smaknula.
Ljudi su to gledali, Tomo Buzov, kao i stradalnici, imaju obitelji, oni ovaj film gledaju iz nekoga drugog, svima ostalima neobjašnjivoga kuta. Kao i ti monstrumi, koji su bili kadri tako nešto učiniti. Dakle, taj film i tematika, junaštvo Tome Buzova, a očito i Nebojše Slijepčevića da o tome snimi film, zaslužili su nekakav doček.
No na premijerama, najavama, ma svime, nisu se naslikavali političari, kao što su to uspjeli na, navedimo zadnji primjer, rukometnim utakmicama. I neka budu tamo, kad nisu na “poslu u uredu”, barem ne mogu štetu napraviti. Nadam se. No dajte priznanje i tom samozatajnom Slijepčeviću.
Nedavno sam ga susreo, ležeran, stopio se s masom, a na pitanje kako je favorit za najprestižniju nagradu, samo je odgovorio kako “ne vjeruje prognozama”. I dodao kako će tamo biti u Varteksovu odijelu. Koji je u međuvremenu “kihnuo”. Sportaši su naše velike, najveće perjanice, rijetka stvar koja nam je uspješna. A od osamostaljenja nismo imali nominaciju za Oscara. “Čovjek koji nije mogao šutjeti” zaslužio je jednako tako doček i ako bude “drugi”.