Premijera filma “It’s a Wonderful Life” održana je 20. prosinca 1946. u Globe Theatreu u New Yorku. Film je nastao po priči “The Greatest Gift” autora Philipa Van Dorena Sterna, koju je u početku sam tiskao i slao kao božićni poklon, a kasnije je postala temelj za ovu priču o Georgeu Baileyju i anđelu Clarenceu.
Danas ga svi doživljavamo kao božićni “comfort film”, ali nakon izlaska je imao miješane reakcije i nije odmah postao fenomen. Ipak, Akademija ga je ozbiljno shvatila: film je dobio pet nominacija za Oscara, uključujući najbolji film, režiju i glavnog glumca, samo je te godine sve pokupio “The Best Years of Our Lives”.
Jedan od razloga zašto je Jimmy Stewart u toj ulozi toliko stvaran je i život iza kamere. To mu je bio prvi film nakon četiri godine vojne službe u Drugom svjetskom ratu, pa cijeli taj “pucam iznutra, ali guram dalje” osjećaj nije gluma iz priručnika.
A onda dolazi dio koji je vjerojatno i najzanimljivija crtica o filmu, jer objašnjava njegovu 'slučajnu' popularnost: jer film je postao božićni ritual i zbog birokracije. U SAD-u vlasnici 1974. nisu na vrijeme obnovili autorska prava pa je film praktički ušao u javnu domenu i televizije su ga godinama mogle emitirati bez velikih troškova, pa se vrtio stalno u prosincu. Kasnije su se prava opet zakomplicirala jer su tu i prava na originalnu priču i glazbu, ali šteta je već bila “napravljena” na najbolji mogući način, cijele generacije su ga otkrile slučajno, u kasnovečernjem programu.
Još par zanimljivosti: redatelj Frank Capra je htio da se dijalog snima uživo dok pada snijeg, pa su morali smisliti novu vrstu lažnog snijega jer su stari trikovi bili preglasni i šuškavi. Uz to, kaosu je pridodalo to što je Donna Reed u jednoj sceni stvarno razbila prozor na prvu, iako je ekipa bila spremna da to odradi netko drugi, pa se taj kadar i danas spominje kao “najbolji slučajni trenutak”.
Film je s vremenom dobio i službenu “pečat trajanja”: 1990. uvršten je u National Film Registry u SAD-u, a AFI ga je stavio među najveće američke filmove svih vremena, na 11. mjesto na listi iz 1998., odnosno na 20. mjesto na listi iz 2007.
I za kraj jedna bizarna crtica iz povijesti: u poslijeratnoj paranoji film je čak upao i u FBI priče, jer je zločesti Potter nekima zvučao kao “napad na bankare”, što danas zvuči suludo, ali pokazuje kakva je atmosfera tada bila.