U bogatoj filmografiji proslavljenoga francuskog redatelja Luca Bessona, film “Dracula: Priča o vječnoj ljubavi” ističe se kao ambiciozan projekt koji balansira između barokne raskoši i nostalgičnog oživljavanja univerzalnog mita. Vraćajući se kultnom djelu Brama Stokera, s jasnom namjerom da ga liši isključivo horor dimenzije i smjesti u kontekst romantične bajke, francuski redatelj nudi vizualno raskošnu, ali povremeno tonski neujednačenu adaptaciju. Tko očekuje horor, baš i neće utažiti svoju žeđ za krvlju.
- Htio sam da se moj film fokusira isključivo na romantične aspekte romana - rekao je 66-godišnji Besson. A tako je i počeo film, ljubavnim scenama i vrućim seksom.
Inače, film je vizualni spektakl. Od snijegom zametenih Karpata do raskošnih, svijećama osvijetljenih dvorana i pariških ulica s kraja 19. stoljeća, svaki kadar odiše grandioznošću. Scenografija Huguesa Tissandiera i više od 2000 kostima koje potpisuje Corinne Bruand stvaraju sanjivu, gotičku atmosferu koja gledatelja uvlači u Drakulin ukleti svijet. Bessonov prepoznatljiv stil, s naglaskom na bogate teksture i odvažne kontraste boja, daje vampirskome mitu svjež, gotovo slikarski sjaj.
Ipak, ta vizualna raskoš često djeluje kao kompenzacija za poneke nedostatke. Kritičari su stil filma opisali kao “ljubić ukršten s reklamom za Cartier”. Problem, kako navode, leži u drastičnim i neobjašnjivim promjenama tona. U jednom trenutku film teži ozbiljnoj, melankoličnoj drami, da bi već u sljedećem prešao u gotovo dječju fantaziju sa simpatičnim CGI gargojlima koji podsjećaju na Disneyeve animirane filmove.
POGLEDAJTE VIDEO:
U središtu filma je glumac Caleb Landry Jones kao Drakula. Fizički transformiran teškom šminkom i ekstravagantnim kostimima, Jones pruža izvedbu koja je na trenutke hipnotizirajuća. Njegov Drakula je ranjivi estet, ukleti pjesnik rastrgan između vječne ljubavi i beskrajne samoće, s reptilskim pokretima i dubokim, otegnutim glasom.
- Moja fascinacija ovim projektom nije počela pričom o Drakuli nego glumcem Calebom Landryjem Jonesom - priznao je ranije redatelj Besson. Neki su kritičari Calebovu izvedbu nazvali dostojnom Oscara, a ističu da je uspio prikazati unutarnju patnju lika. Drakula je ovdje prikazan možda i najemotivnije i najljudskije u svim dosadašnjim ekranizacijama.
Nažalost, scenarij mu ne čini uslugu. Umjesto da bude utjelovljenje grijeha, požude i demonske sile, ovaj Drakula veći dio filma provodi “cvileći poput Anakina Skywalkera svaki put kad izgubi Padmé”. Njegov lik nema ni trunke opasnosti ili karizme koja je potrebna za vladara noći. On je više mrzovoljan nego prijeteći, pasivan lik lišen svake zlokobne aure. Priča počinje u 15. stoljeću, gdje knez Vlad II., shrvan brutalnom smrću voljene supruge, u očaju odbacuje Boga. Taj čin duhovne pobune proklinje ga vječnim životom i pretvara u besmrtno biće Drakulu. No umjesto da prigrli svoju vampirsku prirodu, Bessonov protagonist osuđen je na stoljetno lutanje, progonjen ne toliko žeđu za krvlju koliko sjećanjem na izgubljenu ljubav.
Christoph Waltz tumači ulogu svećenika i lovca na vampire te unosi u priču ironičnu ozbiljnost. Iako su neke kritike njegovu izvedbu opisale kao nedovoljno iskorištenu, njegovo konačno sučeljavanje s Jonesom predstavlja majstorski izveden vrhunac filma. Matilda De Angelis kao vampirica Maria donosi grozničavu energiju, dok mlada Zoë Bleu u dvostrukoj ulozi Drakuline izgubljene supruge i njezine reinkarnacije Mine uspijeva utjeloviti složenu mješavinu nevinosti i naivnosti.
Ključan element u stvaranju ove atmosfere je glazba legendarnog skladatelja Dannyja Elfmana. Njegova partitura, opisana kao jedna od najboljih u posljednje vrijeme, prožima film tragičnom melankolijom i uzdiže ga na razinu gotičke simfonije. Elfman, poznat po suradnji s redateljem Timom Burtonom, ovdje pronalazi savršen materijal, stvarajući glazbenu kulisu koja je istodobno veličanstvena i duboko potresna.
Na koncu, “Drakula: Priča o ljubavi” film je koji svakako izaziva reakcije. Za neke to je vizualno zapanjujuće i hrabro autorsko djelo, dok ga drugi opisuju kao “umorni klišej” s površnim scenarijem. Odbacivanjem horora u korist gotičke romanse, Besson je vampira pretvorio u simbol vječne ljubavi, koliko veličanstvene, toliko i nemoguće. Ovo nije horor nego drama u kojoj žalujemo s najpoznatijim čudovištem na svijetu i, barem na dva sata, povjerujemo da je ljubav doista jača od smrti.