Njemačke ikone synth-popa, bend Alphaville, proslavljen po hitovima 'Forever Young' i prvom singlu 'Big in Japan', koji im je otvorio put ka svjetskoj slavi, povodom više od četiri desetljeća postojanja i u sklopu svoje turneje, 5. rujna stižu na Zagrebački velesajam. Osnovan od strane Marian Golda, Bernharda Lloyda i Frank Martensa (1982.), bend je u svjetskoj glazbi osamdesetih godina ostavio neizbrisiv trag prožet nostalgičnim melodijama i futurističkim zvukom, koji i danas osvaja srca svih generacija.
Riječ je o jednom od prvih bendova koji je iskoristio potencijal sintesajzera i elektronske glazbe, karakterističnog zvuka, koji je kombinirao melodičnost i eksperimentalnost te inspirirao mnoge druge umjetnike. Unatoč ograničenog iskustva s instrumentima, njihova kreativnost i inovacije dovele su do stvaranja nekih od najvećih hitova 80-ih godina. Nakon prvih uspješnih godina, bend je prošao kroz nekoliko promjena postave, a frontmen Marian Gold i danas je član.
Iako su u ranim danima rijetko svirali uživo zbog tehničkih ograničenja, Alphaville danas nastupa diljem svijeta. Posljednjih godina senzaciju su ponovno izazvali objavom albuma 'Eternally Yours' (2022.), koji uključuje 23 pjesme benda u suradnji s Njemačkim filmskim orkestrom Babelsberg, ali i kompilacijom 'Forever! Best of 40 years' (2024.) s 40 remasteriranih pjesama (u odabiru pjesama sudjelovali su i fanovi).
Samo na Spotifyju imaju preko 20 milijuna slušatelja mjesečno, a njihove su pjesme ukupno preslušane više od 1,8 milijardi puta. Da su nepresušni izvor inspiracije, potvrđuje i činjenica kako su u listopadu 2024. David Guetta i Ava Max objavili novu verziju 'Forever Young', s novim stihovima i modernom produkcijom.
Tim povodom frontmen Gold za 24sata otkrio je što publika može očekivati od nadolazećeg koncerta u Zagrebu, koje je sve poslove radio prije nego se posvetio glazbi, zašto mu je majka u djetinjstvu zabranila slušati klasičnu glazbu te što mu se iz dugogodišnje karijere najviše urezalo u sjećanje.
Već ste posjetili Hrvatsku, jeste li uzbuđeni što ste ponovno ovdje i što publika može očekivati od vašeg koncerta?
Jako smo uzbuđeni što dolazimo u Zagreb i što ćemo zajedno s publikom proslaviti 41 godinu Alphavillea. Za tu smo prigodu sastavili poseban program koji dokumentira putovanje kroz cijeli zvučni svemir Alphavillea, od 1984. do 2025.
Kada ste shvatili da će glazba biti vaša životna karijera i odakle dolazi ta ljubav prema glazbi, opišite vaše početke.
Na početku svoje karijere nisam imao stvaran plan da postanem profesionalni glazbenik. Glazba je bila i ostala sve za mene. Kao netko tko ne svira instrumente, tehnički razvoj ritam mašina, sintesajzera i sekvencera početkom '80-ih dao mi je mogućnost da sam skladam. Bio je to ostvareni san – više nisam bio samo obožavatelj umjetnika poput Bowieja, Pink Floyda ili Beatlesa, već sam mogao i sam ući u taj fantastični cirkus. Nikada nisam imao satove pjevanja, gitare ni klavira, ali imam dobar glas i dobru memoriju za melodije. Sve to, u kombinaciji s tada dostupnom tehnologijom, bilo je dovoljno da s još dvojicom tipova, Berndom i Frankom, koji su imali sličnu pozadinu, osnujem bend i počnemo živjeti naš san. Prva pjesma koju smo napisali bila je "Big In Japan", koja je nedugo nakon objave postala svjetski hit, dok smo zapravo još uvijek bili apsolutni početnici.
Jeste li oduvijek znali da ćete biti dio glazbene industrije ili ste imali druge poslove prije nego ste se posvetili glazbi?
Bili smo siromašni kao crkveni miševi kada smo počeli svirati. Nismo ni razmišljali o tome da zarađujemo od glazbe. Jednostavno smo voljeli to što radimo i imali razne poslove sa strane. Ne mogu ni nabrojati sve poslove koje sam imao prije Alphavillea: zidar, vozač, konobar, tehničar u cirkusu, rad na sajmovima, farmama – što god. Cilj je bio samo zaraditi dovoljno da bismo mogli nastaviti svirati, bez ikakvih izgleda za budućnost. Mislim da je upravo ta potpuna bezbrižnost i neodgovornost bila ključ našeg uspjeha. Nismo se ničeg bojali.
Što je inspiriralo "Big in Japan" i jeste li tada shvatili da ste predodređeni za uspjeh?
Godine 1976. bio sam regrutiran u vojsku, ali sam nakon pet mjeseci bio otpušten. Imao sam velikih problema s autoritetima i poslušnošću. Stajao sam na željezničkoj stanici s vojničkom torbom i nisam imao pojma kamo da idem. Ušao sam u prvi vlak koji je stao ispred mene i tako završio u Zapadnom Berlinu jedne hladne studene noći. Izašao sam iz vlaka i našao se u drugom svijetu. Tada je Zapadni Berlin bio kapitalistički otok usred komunističke Istočne Njemačke, okružen minskim poljima i bodljikavom žicom. Vjerojatno je to bilo najčudnije mjesto koje je ikada postojalo. I takvi su bili njegovi stanovnici. Postaja Zoo, na koju sam stigao, bila je mjesto trgovine drogom, tu su se okupljale prostitutke, njihovi klijenti, djeca ovisna o heroinu, beskućnici i druge izgubljene duše. Pristupio mi je mlad, zgodan tip i rekao: "Nikad te nisam vidio ovdje, tko si ti?", a ja sam, zbunjen, spontano izvalio glupu šalu: "Pa znaš, ja sam ti velik u Japanu". On je odgovorio: "Onda, dobrodošao u Zapadni Berlin". To iskustvo bilo je početni impuls koji je kasnije doveo do navedene pjesme.
Koji su vam bili glavni kreativni izazovi na početku i kako su se razvijali kroz godine i brojne albume?
Najveći izazov bio je vjerojatno pratiti sve naše ideje i inspiracije tijekom realizacije. Kao neobučeni glazbenici, naš pristup bio je uglavnom vrlo improviziran i nekonvencionalan. Nismo se držali nikakvih pravila jer ih nismo ni znali. Ako nam je za ostvarenje neke ideje trebao aparat za kavu ili čekić, onda smo to i koristili. Činjenica da smo imali tekstove na engleskom jeziku također nas je izdvajala od gotovo svih drugih njemačkih bendova u to vrijeme. Zapravo smo kršili sva ustaljena pravila glazbene industrije, ali nas nije bilo briga tada, kao ni danas. Zašto bi nas bilo? Uvijek nam sve nekako ispadne sjajno.
Kroz godine su se tehničke mogućnosti promijenile – kako je to utjecalo na vašu kreativnost izražavanja, pozitivno ili negativno?
Naša prva oprema sastojala se od Korg MS 10, Boss DR-55 ritam mašine, MFB sekvencera, Solina string ensemblea i nekoliko jeftinih igračaka. Kasnije smo dodali korišteni Arp Odyssey, Jupiter 8 i Roland 808 ritam mašinu. Zapravo smo većinu našeg prvog albuma napisali s tim. Od 1984., nakon uspjeha pjesme "Big In Japan", novac više nije bio problem. Od tada smo imali pristup svemu što smo htjeli – bilo bi besmisleno sve to nabrajati. No brzo smo shvatili da situacija s neograničenim mogućnostima negativno utječe na kreativnost, barem u našem slučaju. Stoga smo počeli pisati s minimalnom opremom. Ovo ograničenje vratilo je improvizacijski element koji je, po meni, ključan ako želite pisati nove, originalne pjesme. To vas prisiljava da izađete iz ustaljenih okvira. U osnovi, nemam problema s tehničkim napretkom, čak ni s AI. Samo je važno koristiti te nove tehnologije na zabavan način, ne preozbiljno. Trebala bi to biti igra. Na primjer, što mogu učiniti s AI-em za što uopće nije izmišljen? To je ta filozofija aparat za kavu/čekić. Toga se držimo i danas.
Što vas inspirira pri stvaranju pjesme i što dolazi prvo – tekst ili melodija? Koje teme najčešće volite izraziti dok pišete pjesmu?
Obično glazba dolazi prva, progresija akorda, rif ili bas dionica. Ponekad odmah napišem nove stihove ako imam ideju o sadržaju, ali to rijetko uspije. Teško mi je držati se teme i ostati na pravom putu. To mi ponekad stvori pravu glavobolju. Tako obično krenem s određenom temom i onda odjednom završim potpuno negdje drugdje. Ili iskopam neke stare tekstove koje još nisam iskoristio i oni savršeno odgovaraju. To je uvijek najbolje: malo truda, veliki učinak. Naravno, aktualna politička ili društvena zbivanja utječu na naše pisanje, ali često ne na način da se te teme zapravo pojave u našim pjesmama. One su, da tako kažem, okidači, ali ne moraju uvijek biti i rezultat.
Tko su vam glazbeni idoli, je li vas itko od njih ‘oblikovao’ u izražavanju ili ste uvijek težili autentičnosti? Često spominjete Briana Enoa i Davida Bowieja kao dvije osobe koje cijenite, recite nam nešto o tome – zašto baš oni?
Bowie je za mene bio neka vrsta buđenja. Kad sam ga otkrio, cijeli moj svijet se promijenio. Već pri prvom slušanju odmah sam razvio duboko razumijevanje za njegovu glazbu, stihove, njegovu osobnost i seksualnost – to se više nikad nije ponovilo. Bilo je apsolutno preplavljujuće. Eno je dolazio iz amaterskog okruženja pa je pristupao stvarima drukčije, nekonvencionalno, što ga je činilo sličnim nama i simpatičnim. Od njega smo, primjerice, naučili kako snimiti bubnjarske dionice s vinila na traku i od toga napraviti bubnjarski loop, što je izvrsno kad nemaš novca za pravu ritam-mašinu. Kad su Bowie i Eno počeli zajedno raditi na projektima, to mi je imalo savršenog smisla.
Kakvu glazbu volite i slušate u slobodno vrijeme?
Puno vremena provodim na Bandcampu, gdje možete pronaći mnogo uzbudljivih i inovativnih glazbenika i bendova. Spotify mi nije baš po volji; ondje vas algoritmi lako manipuliraju i završiš u balonu istih ideja i stilova. Trenutno puno slušam Stereolab, Freedom Fry, Beach House i Fortitude Valley. Svi su to bendovi orijentirani prema popu, što mi trenutno jako odgovara. U osnovi volim melodičnu glazbu iz svih razdoblja. Superzvijezda mog glazbenog neba je Felix Mendelssohn Bartholdy, kojeg volim još od djetinjstva. Majka mi je zabranila da slušam klasičnu glazbu kad sam imao šest godina jer sam uvijek plakao dok bih je slušao. Nije razumjela da velika ljepota može biti i beskrajno tužna – ili je zapravo uvijek takva.
Na vašem drugom albumu Afternoon in Utopia surađivali ste s mnogim gostujućim glazbenicima. Kakvo vam je bilo to iskustvo, volite li takve suradnje?
Na to pitanje je lako odgovoriti. Najbolje stvari u mom životu uvijek su nastale u suradnji s drugima. Dobro, s vremena na vrijeme imam i ja neku dobru ideju, ali prije svega u stanju sam prepoznati dobre ideje svojih kolega. Uvijek me iznova fascinira koliko često netko ima dobru ideju, a da toga nije ni svjestan. Ali tada ja priskočim u pomoć i ta posvećenost kod mene također pokrene kreativne procese. Sve to pridonijelo je tome da sam, osim dva solo albuma, uvijek ostao u Alphavilleu. Trebam društvo drugih inteligentnih i kreativnih ljudi – to je uvijek velika avantura.
Kakvo je vaše iskustvo rada s orkestrom, što ste iz toga naučili, po čemu se to razlikuje od rada s bendom?
Kad smo ozbiljno počeli razmišljati o suradnji s orkestrom, odmah nam je bilo jasno da ga ne želimo koristiti samo da bi reproducirao našu glazbu, kao što to mnogi bendovi rade. Zanimao nas je potencijal tako fantastičnog instrumenta kao što je orkestar, kako će taj potencijal utjecati i, prije svega, promijeniti našu glazbu. Ta promjena nas je najviše zanimala i sllijedili smo tu smjernicu kad smo zajedno s Orkestrom filmske glazbe iz Babelsberga producirali Eternally Yours.
Forever Young, kao i mnoge vaše pjesme, inspirirana je političkom slikom ranih osamdesetih i strahom od nuklearnog rata – temama koje su i danas aktualne. Zapravo, mnoge vaše pjesme govore o ili dotiču rat – zašto je to tako?
Razdoblje u kojem sam odrastao bilo je općenito rezultat Drugog svjetskog rata. Pedesetih godina prošlog stoljeća mi, djeca još uvijek smo se igrali u ruševinama rata u mom rodnom Herfordu. Kasnije sam shvatio kakvu je groznu, masovno-ubilačku ulogu Njemačka imala u Drugom svjetskom ratu. Zatim su nuklearne sile Amerika i Rusija konsolidirale svoj vojni potencijal da unište cijeli planet. Uslijedili su Korejski rat, Kubanska raketna kriza, ustanci u Mađarskoj i Čehoslovačkoj, koje su Rusi ugušili, Vijetnamski rat – i odjednom je izmišljeni sukob između Istoka i Zapada postao stvarna i smrtonosna mogućnost. Sve je to visjelo nad nama poput tamnog oblaka i određivalo moj stav prema životu. To se manifestiralo na mnogo razina – primjerice u filmovima o Jamesu Bondu, vijestima, u društvenim pokretima poput mirovnog pokreta u Njemačkoj, hipijima, pop-glazbi i Woodstocku. To je bila kao pozadinska buka postojanja.
Prošla su četiri desetljeća otkako ste započeli kao glazbenik – kako danas gledate na mlađeg sebe, što mislite da ste naučili, biste li išta mijenjali ili savjetovali mlađem sebi ili mladima koji žele krenuti vašim putem?
Nemam savjeta za mlađeg sebe. Sve je dosad dobro prošlo i bilo bi glupo miješati se u taj proces i možda na neželjen način promijeniti svoj život. Mislim da svatko mora sam pronaći svoj put u životu, sresti prave ljude, pročitati prave knjige. Ali ponekad moraš sresti i krive ljude i pročitati krive knjige da bi stvari ispale dobro. No tko bi to učinio dobrovoljno? Sve je u tvojim rukama – i ako stvari krenu loše i izgubiš kontrolu, i dalje je na tebi da se nekako nosiš s tim. Drugim riječima, čak i tada, sve je u tvojim rukama. Imam samo jedan mali prijedlog: častite slobodu, ljubav i mir – i branite ih svim što imate.
Jesu li vam turneje i koncerti danas izazovniji – kako ostajete u formi, imate li kakve 'rituale' prije izlaska na pozornicu?
Pa, o mojoj formi se može raspravljati (smijeh), a to je zato što imam relativno malo rituala. Prije koncerta radim nekoliko vokalnih vježbi i inače se zabavljam i popijem nešto s ostalim članovima benda u backstageu. Neposredno prije nastupa obično stojimo u backstageu, pričamo i zbijamo šale. Prije samog početka koncerta zagrlimo se – svojevrsna navika, koja je izvorno bila Jakobova (bubnjar) ideja od prije dosta godina. On je s time počeo, a mi to preuzeli. Mi smo jednostavno jedan bend. Puno se toga dogodi bez mnogo riječi.
Podijelite s nama anegdote koja vam se urezala u sjećanje iz svih tih godina rada, putovanja i življenja vašeg sna.
Počet ću s prvim što mi padne na pamet. Sjećam se situacije kad smo 1993. bili na putu za koncert u Bejrutu, nedugo nakon završetka građanskog rata. Mi, šarene ptice, ukrcali smo se na avion libanonske zrakoplovne kompanije u berlinskom Schönefeldu i na izlazu prema avionu jedan od libanonskih putnika me pitao idem li i ja za Bejrut. Poprilično glupo pitanje budući da taj avion ionako nije išao nigdje osim za Bejrut. Tip jednostavno nije mogao vjerovati da mi tamo ozbiljno idemo, a i nije bilo posve sigurno. Ali mi smo se osjećali sigurno – koncert je ipak bila pozivnica njemačkog veleposlanstva u Bejrutu. To je to s Alphavilleom: mi smo vjerojatno jedan jako čudan bend. Tako je počelo i tako traje već 41 godinu. Usput, koncert je bio fantastičan, pred ljudima koji su pobjegli od užasa rata i samo su ponovo željeli bezbrižno i sretno vrijeme – barem na trenutak. Bila je to preplavljujuća atmosfera koju nikada neću zaboraviti.