Robert Duvall, jedan od najcjenjenijih i najsvestranijih glumaca svoje generacije, koji je svojom tihom intenzivnošću i neupitnim autoritetom obilježio sedam desetljeća američke kinematografije, preminuo je u 96. godini. Njegova supruga Luciana Duvall potvrdila je da je glumac umro mirno u svom domu u Virginiji. Njegov odlazak označava kraj jedne ere, ostavljajući iza sebe nasljeđe uloga koje su ga upisale u panteon holivudskih besmrtnika.
Iako je posjedovao snagu i karizmu vodećeg glumca, u srcu je uvijek bio karakterni glumac, majstor koji je slušao i činio sve oko sebe boljima.
Od vojnika do cimera s Hoffmanom i Hackmanom
Rođen kao Robert Selden Duvall 5. siječnja 1931. godine u San Diegu, odrastao je kao "mornaričko derište", kako je sam sebe nazivao, zbog očeve karijere u mornarici. Otac, admiral, očekivao je da će sin krenuti njegovim stopama, no mladi Robert odabrao je daske koje život znače. Nakon što je diplomirao dramu 1953. godine, odslužio je dvije godine u vojsci, a zatim se preselio u New York kako bi ostvario svoj san.
Uzdržavao se radeći kao poštanski službenik dok je pohađao prestižnu glumačku školu Neighborhood Playhouse pod mentorstvom legendarnog Sanforda Meisnera. Tamo su mu kolege, a kasnije i cimeri u skromnom stanu, bili tada nepoznati mladići po imenu Dustin Hoffman i Gene Hackman. Ta generacija gladnih talenata dijelila je sve - od audicija i odbijenica do posljednjeg dolara.
Duvall se kasnije sjetio prijateljstva s Hackmanom.
- Prijatelj je netko tko ti je prije mnogo godina ponudio svojih zadnjih 300 dolara kad si slomio zdjelicu. Prijatelj je Gene Hackman - prisjetio se.
Proboj u zlatno doba Hollywooda
Nakon niza uloga u kazalištu i na televiziji, Duvall je debitirao na velikom platnu 1962. ulogom koja je odmah postala dio filmske povijesti. Na preporuku scenarista Hortona Footea, dobio je ulogu tajanstvenog i neshvaćenog Booa Radleyja u klasiku "Ubiti pticu rugalicu". Bio je to početak uspona koji će ga sedamdesetih godina pretvoriti u jedno od najtraženijih lica "Novog Hollywooda".
Suradnja s redateljima poput Roberta Altmana i Francisa Forda Coppole lansirala ga je u orbitu. U Altmanovoj ratnoj satiri "MAS*H" (1970.) briljirao je kao uštogljeni bojnik Frank Burns, a zatim je uslijedila uloga koja ga je zauvijek definirala – Tom Hagen, smireni i proračunati consigliere obitelji Corleone u Coppolinim remek-djelima "Kum" (1972.) i "Kum II" (1974.).
Za prvu ulogu zaradio je i svoju prvu od sedam nominacija za Oscara. Desetljeće je zaključio još jednom nezaboravnom ulogom, onom potpukovnika Billa Kilgorea u ratnom spektaklu "Apokalipsa danas" (1979.), darujući svijetu jednu od najcitiranijih filmskih rečenica: "Volim miris napalma ujutro".
Oscar i uloge koje su ga obilježile
Iako je nizao nominacije, zlatni kipić konačno je osvojio 1983. za ulogu Maca Sledgea, posrnulog country pjevača koji traži iskupljenje u filmu "Nježno milosrđe". Za tu se ulogu potpuno transformirao, inzistirajući da sam pjeva sve pjesme, što je unio i u svoj ugovor. Njegova sposobnost da se potpuno stopi s likom bila je legendarna. Glumio je sve – od generala Roberta E. Leeja, preko Adolfa Eichmanna do sovjetskog diktatora Staljina u istoimenom TV filmu, za kojeg je nagrađen Zlatnim globusom.
Njegova osobno najdraža uloga bila je ona iskusnog teksaškog rendžera Augustusa "Gusa" McCraea u kultnoj miniseriji "Lonesome Dove" (1989.).
Potkraj devedesetih, u filmu "Apostol" (1997.), koji je sam napisao, režirao i financirao, stvorio je još jedan fascinantan lik evangeličkog propovjednika, zaradivši još jednu nominaciju za Oscara i dokazavši svoju umjetničku neovisnost.
Zadnju nominaciju za Oscara dobio je 2015. za ulogu u filmu Sudac.
Glumac koji je slušao i živio svoje strasti
Kolege su ga opisivali kao glumca koji je znao slušati. Nije tražio svjetla pozornice samo za sebe; njegova autentičnost i nesebičnost na platnu činile su druge glumce boljima. Bio je čvrst oslonac, temelj scene, netko tko je sporednu ulogu pretvarao u glavni događaj.
Privatno, bio je čovjek velikih strasti. Tečno je govorio španjolski, a njegova ljubav prema Argentini i tangu bila je golema. Sa svojom četvrtom suprugom, argentinskom glumicom Lucianom Pedrazom, s kojom je bio u braku od 2005., dijelio je tu strast, snimivši i film "Assassination Tango".
Posljednje godine života proveo je mirno na svom ranču konja u Virginiji, daleko od holivudske vreve, ali nikad daleko od statusa legende koju je zaslužio svojom izvanrednom karijerom i neponovljivim talentom.