Ako ste ga ikad gledali na pozornici ili u showu 'Tko to tamo pjeva' na Novoj TV, znate da Goran Vinčić Vinča (30) nije samo komičar. On je onaj tip koji vas nasmije u trenu, ali i natjera da se zamislite. Prije deset godina prvi je put stao pred publiku s mikrofonom, a danas puni stadione, snima specijale i stalni je postav panelista uz Alku Vuicu, Giannu Apostolski i Luku Nižetića.
Otac je dvaju sinova, uskoro djevojčice, filozof bez diplome, karatist s crnim pojasom i čovjek koji će, ako treba, biti i lažni policajac na tulumu. Vinča će u lipnju proslaviti deset godina stand-up karijere tijekom dvije večeri na zagrebačkoj Šalati, gdje će publiku iznenaditi nikad viđenim scenama iz svojih početaka. Postao je prvi domaći komičar koji je rasprodao stadion, a zbog velikog interesa uz 6. lipnja dodao je još jedan datum, 7. lipnja.
Drugu sezonu zaredom gledamo vas kao panelista u showu 'Tko to tamo pjeva' na Novoj TV. Kako je raditi rame uz rame s osebujnim imenima poput Alke Vuice, Gianne Apostolski i Luke Nižetića?
Sjajno je biti dio takve ekipe! Snimanja su zabavna, energična, jedva čekamo sjesti u stolice i gledati nastupe tajnih glasova, a nerijetko i zaplešemo!
Tko je 'mozak', tko 'srce', a tko 'kaos' kod panelista? Kako biste opisali svakog od njih u tri riječi?
Ovo će sad biti totalno neočekivano, ali Luka je ‘mozak’, Gianna je ‘srce’, a Alka ‘kaos’! Ja sam ‘trbuh’, naravno! Luka je vrlo pronicljiv, realan i empatičan, Gianna je energična, srčana i iskrena, a Alka je duhovita, smirena i uvijek pogodi u sridu.
Tko vas najčešće iznenadi svojim komentarima ili procjenama?
Alka je uvijek ugodno iznenađenje, iako od nje očekivano neočekivano, uvijek iznova oduševi. Jednostavno - kraljica!
Postoji li neka interna šala, ritual ili simpatična fora koja vam se stalno vrti iza kulisa, a publici je još nepoznata?
Imamo mi svakakvih dogodovština ili anegdota koje ne dospiju do publike, ali su nam urnebesne i zabavne. Zapravo, jedna je čak i dospjela: svaki put kad Frano kaže da je vrijeme odluke i mijenjaju se svjetla, Alka nešto progovori. Meni je to toliko bilo smiješno da sam morao reći u prethodnoj emisiji, a svi smo to primijetili. Iz režije su urlali od smijeha nama u slušalicu.
Uz show pripremate dvije Šalate, gdje ćete u lipnju proslaviti deset godina stand-up karijere. Kažu da ste prvi domaći komičar koji je rasprodao stadion, a u veljači ste tek napunili 30 godina. Kako ste postigli ovakav uspjeh?
Rad, rad, malo talenta, puno sreće i još rada. Za ovih deset godina svega je bilo, a nadam se i vjerujem da je ovo tek prva stepenica od mnogih.
Što publika može očekivati, pripremate li nešto posebno?
Osim komičara gostiju koji će otvoriti nastup, prikazat ću i neke nikad viđene scene s početka karijere.
Alka Vuica također na Šalati u lipnju slavi 40 godina karijere. Šuška se da ćete biti gost jedno drugome?
U planu je svakako da dođemo jedno drugome na nastup - o ostalome ne smijem pričati! Alka 8. lipnja slavi 40 godina karijere i ima puno bitnijih gostiju od mene, tako da vas pozivam da taj vikend slavite VinčAlku - to je praznik koji je Alka smislila jer je cijeli vikend na Šalati naš!
Kako ste i kad otkrili dar za komediju? Jeste li kao dijete zabavljali ukućane?
Ne samo da sam zabavljao ukućane nego se od ranog djetinjstva javila potreba da zabavljam prijatelje u školi, na treningu, praktički gdje god ima ljudi. Dugo sam bio srednje dijete, uvijek sam volio biti u centru pažnje i na kraju sam to pretvorio u posao.
Jesu li vam ikad roditelji rekli 'Misliš li pronaći pravi posao'?
Naravno! Prvo je bilo: ‘Samo završi faks’ pa onda i ‘Nađi pravi posao’, ali da ne bi bilo zabune, podrška je uvijek bila tu. Kod roditelja je bio opravdan strah jer ovaj posao je nesiguran. Najbolji primjer je bilo vrijeme korone kada su nas prve zabranili, ali svojim radom sam pokazao da ona podrška i ljubav koju su mi dali nije bila uzalud.
Kako biste opisali svoje odrastanje? Što vas je oblikovalo u osobu kakva ste danas?
Odrastao sam na selu u maloj kući i velikoj obitelji. Nismo imali puno, ali ono što smo imali, cijenili smo i bilo nam je dovoljno. Jako puno su nam pomagali naša tetka Zora i tetak Željko - kad god bi zapelo, oni su bili tu za nas. Odgojen sam da volim familiju, ljude koji me okružuju, da poštujem svakog, pogotovo onoga koji je drukčiji od mene, ali isto tako da budem iskren i da kroz život idem bez straha.
Željeli ste upisati Akademiju dramskih umjetnosti, ali niste upali. Zašto ste onda odabrali studirati filozofiju i odustali?
Htio sam upisati glumu, ali na kraju nije išlo, što je možda i dobro jer sad vjerojatno ne bih najavljivao dvije Šalate. Onda sam upisao filozofiju, primali su dvadeset ljudi, a ja sam bio dvadeseti. Filozofija mi je dala širinu, tamo sam upoznao sjajne ljude poput Josipa Sunka, redatelja koji je režirao naš najgledaniji stand-up specijal ‘Dežurni krivac’. Bilo je tu i divnih profesora poput Boška Zenića, Gorana Sunajka i Hrvoja Jurića. Ispisao sam se onog trenutka kad sam shvatio što zapravo želim raditi i da mi diploma ništa ne znači.
Sjećate li se svoga prvog nastupa te 2015.? Kako je izgledao i koliko se razlikovao od današnjih?
Naravno da se sjećam prvog nastupa. Bio sam nervozan, sve sam pripremio unaprijed, ljudi su se smijali, mahom prijatelji i poznanici, i to je bilo dovoljno da se zaljubim u stand-up i nastavim dalje. Iz današnje perspektive nastup je bio blagi užas, ali i drvo s plodovima počinje kao sjeme, tako da je nekako moralo početi. Deset godina kasnije izučio sam zanat i sad komediju smatram ozbiljnim poslom.
Je li vam nastup ikad propao?
U počecima se događalo da nastup prođe lošije, ali to je sasvim normalno. Jerry Seinfeld je jednom prilikom na isto pitanje odgovorio: ‘Naravno da sam imao loš nastup.
Pitati komičara je li imao loš nastup je kao pitati taksista je li kad pogrešno skrenuo - dogodi se’. Najviše se zapravo uči iz tih nastupa jer je lako secirati gdje si pogriješio i što može biti bolje.
Postoji li šala koju ste dugo pokušavali 'progurati', ali nikad nije zaživjela kod publike, a vama je i dalje smiješna?
Nije bilo takve fore, bilo je fora od kojih sam ‘odustao’, ali sam se vratio nakon nekoliko godina i sad ‘ubijaju’. Ponekad treba proći određeno vrijeme da čovjek sazri da bi mogao pričati o nekoj temi.
Što mora imati dobar stand-up komičar? Treba li pratiti vijesti, trendove ili je sve stvar talenta?
Zaista ne znam. Talent jest bitan, ali je i dalje rad najbitniji. Lako je uspjeti, teško je ostati uspješan. Stand-up komedija nije utrka na sto metara nego maraton.
Kako se pripremate za nastupe, imate li neki poseban ritual koji vas smiruje ili motivira?
Kad sam počeo izvoditi solo show 2018., ritual je bio da se prije izlaska na scenu umijem hladnom vodom. U međuvremenu sam to prestao, a danas nemam nikakav ritual. Dovoljna mi je motivacija što su ljudi došli na nastup i sad ih treba zabaviti.
Prilagođavate li svoj nastup ovisno o gradu ili publici? Ili mislite da dobar humor prolazi svugdje, bez obzira na kontekst?
Svugdje izvodim istu stvar jer je humor vrlo univerzalan i svi se mogu povezati s njim. Postoje neke lokalne stvari koje publika voli kad ga ubacim, a puno volim i improvizirati i komunicirati s njima. Nastupao sam gotovo u cijeloj regiji i nešto u dijaspori, svuda se smiju na iste fore, a moj zaključak bi bio da nismo toliko različiti što se humora tiče.
Postoji li neki grad ili kraj u kojem vam je publika posebno draga, gdje uvijek vlada najbolja atmosfera i osjećate se kao 'svoj na svome'?
Bit ću iskren, gdje god sam nastupao, pogotovo na ovoj zadnjoj turneji, svuda sam se osjećao kad doma i svuda su me dočekali raširenih ruku. Naravno, posebna radost je nastupati u Zagrebu, gradu u kojem sam počeo karijeru i u kojem sam proveo tinejdžerske dane.
Spomenuli ste da ste jednom nastupali kao lažni policajac na rođendanu i da je situacija zamalo eskalirala kad je netko zvao policiju. Kako je to točno izgledalo i jeste li nakon toga pristajali na slične “uloge”?
Ne samo da sam spomenuo jedanput nego sam o tome pričao nekoliko puta! Što reći, bio sam dovoljno uvjerljiv policajac da su zvali lokalnu postaju i pitali: ‘Tko je poslao ovoga’. Nekad sam radio i djevojačke, i svadbe, i razne rođendane, ali sad više to ne radim, ali mi je drago da sam to sve prošao jer je to najbolji trening za komičara.
Tko vas danas može nasmijati do suza? Pratite li druge domaće ili svjetske komičare?
Moja dva sina, Zoran i Bogdan! Toliko su urnebesni da ih obožavam. Sad nam dolazi treće dijete, djevojčica, i baš smo sretni, pitali smo starijeg sina kako ćemo je zvati, a on kaže: ‘Telefonom.’ Djeca su čudo!
Kaže se da su najsmješniji ljudi privatno vrlo tihi ili čak melankolični. Je li to istina u vašem slučaju? Kako održavate imidž šaljivdžije kad se reflektori ugase?
Meni nastup ne završi kad siđem s pozornice nego tek kad legnem u krevet! Ja sam tih kad se odmaram, a inače sam pun energije i volim se šaliti s ljudima koji me okružuju.
Često spominjete koliko vam znači podrška supruge Miroslave. S obzirom na to da imate dvoje djece, a treće je na putu, kako sve to izgleda za obitelj kad ste stalno na snimanjima i nastupima?
Jedino što mi trenutačno teško pada je što ne provodim toliko puno vremena s obitelji, ali čim se rodi beba, idem na odmor od dva mjeseca i potpuno ću im se posvetiti.
Znate li spol bebe i imate li ime? Hoćete li ići sa suprugom ići u rađaonicu?
Bit će djevojčica, stvarno smo presretni! To smo i htjeli, tako da ne možemo dočekati. Ime ćemo znati kad je ugledamo. Na prva dva porođaja bio sam s njom, tako da se nadam da ću i ovaj put biti kad se bude rodila beba.
Kad biste jedan dan morali zamijeniti uloge sa suprugom, vi ostanete s djecom, ona ide na pozornicu, tko bi “puknuo” prvi?
Ne bismo ‘puknuli’ niti ona niti ja jer je i ona kao mlađa nastupala s folklornom grupom, u nekim predstavama i recitirala poeziju, a ja se trudim da svako svoje slobodno vrijeme posvetim djeci.
Kako sinovi reagiraju na vaše šale, pokazuju li već sad interes za humor?
Njih trenutačno najviše zabavljaju Grinch, Minioni, Asterix i Obelix, Pink Panther... Za mlađeg još ne znam, ali stariji voli humor i čak me voli nekad zafrkavati.
S obzirom na uspjeh koji ste postigli, kako vas gledaju u rodnim Mirkovcima? Smatraju li vas zvijezdom ili ste i dalje 'onaj dečko iz susjedstva'?
Ne znam kako me gledaju, morate pitati njih! S obzirom na to koliko sam puta spominjao rodni kraj, očekujem barem neku plaketu! Šalu na stranu, ne smatram da sam nešto previše uspio, ima tu još prostora za velike stvari.
Kako vidite ulogu komedije i humora u današnjem društvu? Mijenja li se način na koji publika reagira na humor u odnosu na prošlost?
Fore koje pišemo odlika su vremena u kojem živimo. Često se zna reći za neke komičare iz sedamdesetih ili osamdesetih godina da su im fore zastarjele ili da nisu više korektne, ali su važne jer rezoniraju s vremenom u kojem su nastale. Danas je sve brzina, sve je na internetu, ali ljudi i dalje cijene live nastupe jer je to autentično i ne može ga zamijeniti skrolanje po TikToku.
Godinama ste trenirali karate u poznatom klubu Tempo kod senseija Ilije Smoljenovića. Zašto ste prestali i nedostaje li vam taj dio života?
Prestao sam intenzivno se baviti karateom zbog stand-up komedije jer treninzi su navečer, kao i nastupi. Bez obzira na to, i dalje sam ponosni nositelj majstorskog zvanja - crni pojas 2. DAN, a svog senseija iznimno cijenim i poštujem i družimo se na redovnoj bazi jer taj čovjek ne samo da je napravio najveće moguće rezultate u karate sportu nego je častan i nepokolebljiv čovjek i neopisivo mi znači u životu, dao mi je puno savjeta i kvalitetnih kritika - mogu slobodno reći da mi je kao drugi otac.
Na naslovnici Cafea utjelovili ste Harua iz filma 'Ninja s Beverly Hillsa', kojeg je proslavio Chris Farley. Kako je bilo 'uskočiti' u takav lik? Jeste li ranije gledali film i koji vam je dio bio najzabavniji?
Bilo je zabavno biti jedan od kultnih likova Chrisa Farleya, pogotovo jer sam veliki njegov fan, a usput i obožavam borilačke vještine. Film je sjajan, ima toliko smiješnih scena, a jedna od omiljenih mi je scena u noćnom klubu.
Uz to što ste duhoviti, čuli smo da i odlično pjevate. Krije li se tu možda i neka neostvarena glazbena karijera?
Ne bih rekao da odlično pjevam, rekao bih da sam neki prosjek. Ekipa iz Aquarius Recordsa već mi je govorila da je vrijeme da se bacim i u glazbene vode, ali bojim se da je to velik zalogaj i ozbiljna stvar. S druge strane, tko zna? Možda me i tu krene!
Kad niste na pozornici ni na putu, gdje i kako punite baterije?
Najviše se odmaram kad sam s obitelji ili kod bake na selu, a volim se odmarati uz filmove, čitanje knjiga i stripova i pisanje.
Koje ste lekcije naučili tijekom dosadašnje karijere? Da možete, što biste savjetovali svome mlađem ja?
Tijekom dosadašnje karijere sam skupio ljude kojima vjerujem i od kojih uvijek mogu dobiti iskren savjet i naučio sam da treba biti uporan, ali ne tvrdoglav. Sam sebi bih savjetovao da više uživa u trenutku jer on dođe i prođe.
Koji su vam daljnji planovi? Što možemo očekivati od vas u idućim mjesecima, godinama?
Na jesen izlazi drugi specijal koji sam snimao u Hali sportova u Beogradu, prije toga ide zaslužen odmor, a poslije - tko zna... U pripremi su razni projekti, zvali su me za nekoliko manjih filmskih uloga, tako da vjerujem da će se ‘zarolati’ i glumačka karijera.