U Zagreb su stigli vedri, brzi na duhovite dosjetke i fokusirani. KOIKOI, beogradski bend koji posljednjih godina osvaja i publiku i festivalske selektore, čine Marko Grabež, Emilija Đonin, Emilija Đorđević i Ivan Pavlović Gizmo. U zagrebačkoj Tvornici predstavili su drugi album “O sreći u snovima”, deset pjesama koje spajaju stara i nova zrnca ideja, udarce post-punka, LCD-ovsku vožnju, malo mračne elektronike i puno njihovog prepoznatljivog hibrida. Nisu krili uzbuđenje. Sjeli smo s Markom Grabežom, vokalistom, gitaristom i glumcem, te Emilijom Đonin, vokalisticom i akademski obrazovanom pijanisticom, i prošli sve - od nastanka albuma i “kolektivnog” načina rada, preko imena benda, do Markove glume, Ateljea 212 i novog filma “Svadba” koji u kina stiže u siječnju. No krenimo redom...
Trailer za “Svadbu” je vani. Režiju potpisuje autor filma “ZG80” Igor Šeregi, koji će publiku odvesti na urnebesno putovanje kroz balkanske obiteljske drame i neočekivane zaplete. U istom kadru uz Marka naći se regionalna plejada glumaca, od Renea Bitorajca i Dragana Bjelogrlića, preko Seke Sablić i Snježane Sinovčić-Šiškov, do Srđana Žike Todorovića i Dejana Aćimovića. Kakvi su dojmovi?
Već sam radio nekoliko projekata s Bjelogrlićem i Dejanom Aćimovićem. Uskoro bi ‘Svadba’ trebala izaći u Hrvatskoj. Ne bih sad previše otkrivao unaprijed, ali jako se radujem. Proces je bio divan, sve je prošlo u lijepom, kreativnom duhu i stvarno jedva čekam vidjeti film kad izađe. Mislim da smo napravili nešto vrlo posebno, nešto što će hrvatska i regionalna publika sigurno znati prepoznati.
Dio ste ansambla Ateljea 212, uz velika imena poput Svetlane Bojković. Kako je biti dio takvoga glumačkog okruženja?
Svi mi u regiji, nevezano za to iz koje zemlje dolazimo ili u kojoj profesiji radimo, i dalje nosimo to nevjerojatno jugoslavensko glumačko naslijeđe. Bez obzira na to što je poslije 90-ih svaka zemlja postavila svoje granice, svoju politiku, svoju kulturu - glumci su i dalje nekako zajednički. Naše serije, filmovi, predstave… Sve je to dio naslijeđa koje je zajedničko i koje i dalje spaja cijeli regija. Volim svoju kuću - Atelje 212. Jako sam sretan što smo uspjeli povezati i bend i kazalište pa smo svi iz KOIKOI igrali u predstavi ‘Otac’ Paola Magellia. To je ogroman redatelj. Nama iz benda bilo je zanimljivo i izazovno. To mi je bilo posve novo iskustvo. Nikad prije nisam bio dio predstave gdje se svira uživo. Paolo inače voli imati bend na sceni i baš je bilo zanimljivo vidjeti kako se ta glazba pretvara u lik. Mi smo bili u kombinaciji s glumačkim legendama - Voja Brajović, Hana Selimović, Dragan Ivanović, Ivana Vuković, Strahinja i Isidora… I stvarno, muzika im je pomogla da se otvore neki novi slojevi likova na sceni. To je bilo toliko skladno, iako ti se na papiru možda čini kao da je nemoguća kombinacija. A zapravo - profunkcionira savršeno. Gledali smo vas i u seriji “Tajkun”?
Radili smo ‘Tajkuna’ još 2020., ali zbog političke situacije u Srbiji serija tamo još nije doživjela premijeru. Glavni glumac u seriji je politički jasno orijentiran, opozicijski nastrojen, protiv režima, pa mislim da je upravo to razlog zašto serija nije prikazana na srpskim kanalima. Zato mi je stvarno drago što je hrvatska publika dobila priliku gledati je. Nekad izgubiš, nekad dobiješ - ali sudbina je htjela da barem u Hrvatskoj pronađe svoj put do gledatelja, i to mi je jako drago. Baš sam sretan zbog toga.
Ako biste morali izdvojiti jednu ulogu koja vas je posebno obilježila, koja bi to bila?
Ne znam… Možda uloga Čede Ivanovića u seriji ‘Sablja’. To nije glavna uloga, ali mi je jako značila jer je bila prva fizička transformacija koju sam radio. Bilo mi je baš zabavno shvatiti da mogu izgledati kao Čeda Ivanović! Ali tu postoji i veća odgovornost - glumiš nekog stvarnog čovjeka koji ima povijesnu težinu, pa ti je posebno stalo da to bude uvjerljivo.
Vratimo se malo na glazbu. U Zagrebu ste promovirali novi album.
’O sreći u snovima’ je naš drugi album. Ima deset pjesama, kao i prvi. Zamisao nam je opet bila old school: vinil s početkom, sredinom i krajem, s dramaturškom cjelinom. Izbjegli smo model ‘singl po singl’ jer nam se čini da je baš sad dobro vratiti se cjelovitom slušačkom iskustvu - sjedneš sam, staviš slušalice, pa ispratiš kao neku vrstu filma ili serije.
Kako su nastajale pjesme i koji su utjecaji ulazili u studio?
Marko: Neke su ideje starije, neke su nastale u par dana, pa tako i finalizirane. Od utjecaja - Fontaines D.C., Idles, Nick Cave, Daughters… Raznih utjecaja, raznih sekcija.
Emilija: Da, i LCD Soundsystem. To su samo neka imena koja su nam se provlačila u procesu: slušali smo ih dok smo radili, ali se stvarno trudimo izvući nešto svoje. Lijepo je što nas je četvero i imamo različite afinitete - to ti krasi i prvi i drugi album. Svatko donosi svoj pečat, a opet ostaje bendov hibrid, nešto neočekivano.
Znači kolektivna autorska radionica?
Emilija: Da, svi sudjelujemo u kreiranju glazbe, Marko piše tekstove. Npr. Gizmo i ja više slušamo metal i dark elektroniku, a Marko i Zoran više punk, post-punk i rock - i ta kombinacija radi. Puno kompromisa, ali bez gubitka osobnog pečata.
Marko: I to se čuje na bini. Kad gledaš bend u kojem svatko stvara, ta posvećenost je drugačija - vidi se u očima. To je ‘nešto tvoje’.
Kad je krenula priča s KOIKOI?
Marko: Malo prije 2019., skupljali smo se od 2018. Prvih godinu dana je bilo probnog upoznavanja, ispipavanja, eksperimentiranja. Prva službena svirka bila je u ‘Kvaki 22’ 2019.
Emilija: Ja tad nisam bila dio benda. Luka me ubacio na koncert jer nije bilo više karata. Slučajno sam došla, nisam ni znala koji će biti koncert. Živjela sam preko puta i bila sam u fazonu: ‘Ne mogu ući, a vidim da je puno - pa mora da je nešto dobro. Ajde me pusti unutra!’. I tako me pusti unutra, ali nisam ništa vidjela jer sam bila u srednjem redu - a visoka sam 1,60 m - ali sve sam čula! I baš mi je bilo super.
Marko: To je bilo jako zabavno. Kad je Emilija ušla u bend, mi smo tad razmišljali - pričali smo o tome gdje bismo svirali, kako bismo se prijavljivali... A Gizmo, naš bubnjar, pisao je njoj. Kad smo se našli na sastanku, Emilija je već bila super - znao sam tko je, znao sam za njezine stvari, a onda je došla i ta faza: ‘Ali čekaj - Gizmo ima drum covere na YouTubeu i svira metal!’ Ja sam toliki fan, pratimo bukvalno sve te drum covere.’ Tako da je Gizmo je bio ‘okej, KOIKOI, hvala vam’ (smijeh). Sve je zapravo bilo jako prirodno - nekako smo se sve vrijeme preplitali, prelamalo i bilo je kao da se to trebalo dogoditi. Magnetizam, valjda. I evo, iz svega toga postali smo i prijatelji.
Je li sve teklo glatko ili je bilo zapinjanja?
Emilija: Pa naravno da nije sve glatko - preispituješ, razilaziš se u mišljenjima, pa opet zajedno rješavaš. Najvažnije je bilo da nitko ne nosi sve sam, nego da kolektivno prevladamo prepreke.
Kako biste opisali KOIKOI nekome tko vas tek danas otkriva?
Marko: Live nam je najjača osobna iskaznica - energija i snaga s bine.
Emilija: Žanrovski šareno i za svakoga ponešto. Publika osjeća razmjenu s nama jer to radimo zajedno i volimo nastupati.
Ime KOIKOI - ribice ili nešto treće?
Moram priznati, imali smo stvarno grozne prijedloge za ime benda prije nego što smo se za nešto odlučili. Gizmo i ja smo, recimo, totalni bogovi u smišljanju nekreativnih i sramotnih imena. Da nekom trebaju užasna imena za bend, neka nam se javi, sve imamo spremno! Sjedili smo u dvorištu i kukali Iki, koja je tad bila s nama u bendu, kako ne možemo smisliti dobro ime. I ona nam kaže: ‘Šta ima na stolu?’ Pogledamo - hrana za ribice. Ika kaže: ‘Koi? Koi?’ Mi samo: ‘Brate… stvarno?’ I tako je ostalo - KOIKOI. Ispalo je slučajno, ali preživjeli smo izgovor, i s vremenom nam je postalo baš drago to ime. Nismo tad pali sa stolice od oduševljenja, ali nitko nije bio ni protiv. Naziv je bio dovoljno čudan da ostane u glavi. I sad je fora kako ljudi imaju sto tumačenja - od japanske vrste šarana do neke ravnoteže muško-ženskog jer smo nas dvoje i dvoje. Sve to stoji. Ali realno - nastalo je zbog hrane za ribice u dvorištu. I, da, to ime dovelo nas je do bizarne stvarnosti - sponzorirali smo neku objavu i javio nam se tip iz afričkog sela: ‘Hello family, KoiKoi, we love your music!’ Mi njima: ‘Hvala, ali možda ste pogriješili, evo, poslušajte - mi smo bend iz Beograda.’ Odgovaraju samo: ‘OK.’ Eto, worldwide prepoznatljivost od samog starta! (smijeh).
Prepoznali su vas i svjetski mediji...
Marko: Ove godine se baš sve poklopilo. Negdje od rujna - od SHIP festivala u Šibeniku - krenula je lančana reakcija. Pojavili smo se u Rolling Stoneu, onda su nas pustili na legendarni KEXP, tako da Koi Koi paralelno s regijom otvara zasad uspješnu europsku priču.
Kakva vam je zagrebačka publika?
Sjajna. Realno, duplo više sviramo u Hrvatskoj nego u Srbiji. Od početka nas je Zagreb pratio, pa Šibenik, Split… Beogradska i zagrebačka publika su srodne, nadopunjuju se - to se svaki put osjeti.
Vaši tekstovi su poetični, ali nikad ‘motivacijski’. Zašto?
Emilija: Marko voli promatrati stanja, ljude, snove, unutarnje procese. Meni su ti tekstovi bili indikativni za neka emotivna stanja i različite procese u sebi. Tako da mislim da je to razlog zašto su tekstovi takvi.
Marko: Nešto što bih zapisao kao stih je, zapravo, ono što prepoznaš o sebi, o svijetu, o odnosima - ono što ti je možda malo neugodno priznati drugima. Kao što ljudi rade filmove o stvarima koje ih bole, o čemu im je teško govoriti. Jer ako ono što stvaraš prolazi bez otpora, bez da te išta košta - nešto nije u redu. Vjerojatno radiš nešto pogrešno ako te to ništa ne otvara, ne posrami, ne ostavi ogoljenim. Možda je to malo i egzibicionizam. Svi smo mi, koji smo na sceni, pomalo egzibicionisti čim se izlažemo drugima. Ali kad si već tu - onda barem nešto podijeli. Da se netko možda prepozna u tome, pa da mu olakšaš, ili ga natjeraš na razmišljanje. Naravno, nisu sve pjesme takve. Neke su tek dojmovi, impresije. Ali uvijek se trudimo da imaju neku univerzalnost. Da se ne ‘zaglave’ u 2025. Trudimo se da tekst prati glazbu na način da nije strogo određen, nego dovoljno širok - da može ostati živ i otvoren za različita tumačenja.
Marko, koliko gluma i bend utječu jedno na drugo?
Puno. Mislim da sam bolji glumac otkako imam bend. I Emilija i ja imamo akademijske škole (ona klavir, ja glumu), a onda nakon Akademije skidaš skele. Bend te razgiba, razbije strogoću, udahne fleksibilnost. Ima tu puno sličnosti. I mi, u glumi, izgovaramo napisano - tuđi tekst, tuđe riječi, tuđe scene. Ali u jednom trenutku prestane to biti nečije i postane tvoje. Tu se dogodi taj klik, kao: ‘OK, ovo sad apsolutno pripada meni. Na akademiji su nas često učili onoj čuvenoj rečenici, možda zvuči grubo, ali nosi istinu: ‘Pisac je mrtav.’ Ne u lošem smislu, nego u smislu da ne možeš igrati veliku ulogu, veliko djelo, ako osjećaš strahopoštovanje prema njemu. Nema tog uzdizanja ako ga ne razbiješ malo, ne raskopaš i ne učiniš ga svojim. To je ono kad doneseš odluku: ‘Sad je ovo moje, sa svim manama, kaosom, emocijama - idem s ovim, šta god bilo.’ To oslobađanje, ta transformacija, to je poanta glume. I zapravo, poanta svakog stvaranja.
Planovi i želje za dalje?
Neke smo želje već spomenuli, ali mogu još jednom reći - želimo da novi album prođe dobro i da ga ljudi prepoznaju kao nešto svoje, nešto iskreno. Da 28. veljače dođu u Tvornicu, da se svi skupa družimo na koncertu. Uskoro krećemo i na europsku turneju, svirat ćemo puno i u regiji. A tu je i treći spot - radimo ga uskoro, pa bi trebao izaći nakon albuma, kao treći singl. To su zasad glavni planovi.