Koordinacija vas vodi u budućnost Grada Zagreba koji je na pragu povijesne infrastrukturne transformacije. Gost rubrike Notes je Marko Blažević, direktor gradske tvrtke Vodoopskrba i odvodnja. Otkako je 2023. preuzeo ovu funkciju, dani i tjedni broje mu se u minutama. Naime, jedan od prvih strateški važnih zadataka bio mu je preuzimanje koncesije nad Centralnim pročistačem zagrebačkih otpadnih voda. Odmah potom prebacio se na pripremu Projekta Zagreb, najvećeg vodovodnog projekta u povijesti grada, teškog pola milijarde eura.
Kako uspijevate održavati sustav i provoditi radove u tako zahtjevnim uvjetima – s prenapučenim gradom, starom infrastrukturom i sve nepredvidljivijim klimatskim utjecajima?
Blažević: Dobro, mi smo najveći javni isporučitelj u Republici Hrvatskoj, imamo nešto više od 1300 zaposlenika i distribucijska mreža nam je vrlo velika. Na samom sustavu održavanja vodoopskrbe i odvodnje radi više od 400 ljudi kroz niz organizacijskih cjelina. Pokrivamo cijeli grad Zagreb i trudimo se da ga što kvalitetnije održavamo.
Naravno, treba reći da uvijek može biti bolje, naročito kad istovremeno imamo više kvarova na cjevovodu, no tada ih rješavamo po prioritetima i hitnosti.
U kojoj je fazi trenutačno Projekt Zagreb?
Blažević: Za Projekt Zagreb sa zadovoljstvom mogu reći da je u završnoj fazi. Početkom listopada objavljen je javni poziv kojemu je rok do isteka ove kalendarske godine za sve javne isporučitelje koji prijavljuju projekte aglomeracije.
Projekt Zagreb trebao bi obuhvatiti rubne dijelove grada i okolicu. No što je s cijevima u središtu Zagreba koje i dalje učestalo pucaju – kada će one doći na red?
Blažević: Projekt Zagreb nisu samo cijevi. Već sam iznos od zasad pretpostavljene vrijednosti projekta od 502 milijuna eura ili pola milijarde ukazuje na to da je ovo šira priča. Projekt će biti podijeljen u više dijelova.
No ovo što vas konkretno zanima u sklopu Projekta Zagreb vezano je uz ono što zovemo nultom zonom. Ona je povezana s utjecajem na središnji dio grada gdje se nalaze najstarije cijevi. Riječ je o rekonstrukciji postojećih crpilišta te gradnji nekoliko precrpnih stanica. Izgradit će se vodosprema Šalata gdje bi se s hidrauličkog aspekta postigli uvjeti za smanjenje gubitaka vode, odnosno za manje opterećenje cjevovoda, što znači da bi se tlak unutar njega za središte grada snizio za jedan i pol do dva bara. To bi znatno relaksiralo pritisak na stare cijevi.
U drugoj fazi predviđeno je dograđivanje Centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda na treći stupanj pročišćavanja. Što to konkretno znači za građane i kakav iskorak time dobivamo?
Blažević: Time direktno građani neće osjetiti ništa specijalno, međutim ekološki je to velika stvar. Naš je recipijent rijeka Sava koja prima obrađene otpadne vode. Nakon dogradnje uređaja, ta će voda biti znatno čišća, a to će najviše osjetiti kupači ili oni koji pecaju nizvodno od izljeva u Savu.
Koje mjere prevencije smatrate ključnima za bolju zaštitu vodovodne i odvodne mreže? Možete li navesti primjere dobre prakse iz regije ili susjednih zemalja?
Blažević: Osnovna mjera prevencije je preventivno održavanje. Što se tiče vodoopskrbe, srce sustava su izvorišta. Njih moramo jako dobro štititi, a to je i zakonski kvalitetno regulirano.
Uz to vršimo kontrolu vode na slavinama kod potrošača na vanjskim hidrantima, a to osim nas rade i druge neovisne institucije. Nadalje, jedna od prevencija koja iziskuje velika novčana sredstva je ulaganje u rekonstrukciju cjevovoda. Sustavi u podzemlju se grade na vijek trajanja od pedeset godina nakon čega bi cijevi trebalo mijenjati. Dobre europske prakse kažu da se godišnje treba obnavljati dva posto ukupne dužine cjevovoda.
Primjerice Njemačka drži taj ritam od dva posto godišnje. Usporedimo li to s nama kao bitno siromašnijom zemljom čiji glavni grad s okolicom ima 4400 kilometara vodoopskrbne mreže, možemo reći da godišnje rekonstruiramo dvadesetak kilometara, a po njihovoj računici trebalo bi to ići do osamdesetak. Govoreći o mreži odvodnje, imamo 3300 kilometara, a godišnje rekonstruiramo njih desetak dok europska praksa ide do 66 kilometara.
Za kraj – što obuhvaćaju nacionalni ekološki ciljevi vezani uz vodovod i odvodnju? Što je krajnji cilj kojem bismo trebali težiti?
Blažević: Postoji niz ekoloških ciljeva. Jedan od njih je na razini Hrvatske i to je da se smanjuju gubici vode. Samim time se rasterećuje crpljenje podzemlja i vraćanje dezinficirane vode natrag u zemlju. Sljedeći ciljevi idu u smjeru pročišćavanja otpadnih voda, da što više gradova uspostavi treći stupanj pročišćavanja.
Jedan od modernijih ekoloških ciljeva je postići potpunu energetsku neovisnost na uređajima za pročišćavanje voda do 2040. To znači da bi uređaji trebali imati aglomeracijsko postrojenje koje bi radilo na bioplin dobiven iz obrade otpadnih voda. Zatim solarna polja, a možda i veća crpilišta te vjetroelektrane. Svi mi težimo prema tome, a prema Zakonu i europskim direktivama, do 2040. moramo postići potpunu energetsku neovisnost.
Pogledajte cijelu emisiju Koordinacija i pretplatite se na YouTube kanal kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.