U svijetu gdje sve češće biramo brzo, praktično i jednako, sve je više onih koji iznova otkrivaju čari onoga što je sporo, stvarno i jedinstveno. U rukama koje nešto izrađuju ne nalazi se samo vještina. Tamo je i tišina, prisutnost, znanje koje nije zapisano u priručnicima, već preneseno pogledom, gestom, s koljena na koljeno.
Pitanje "ima li to još smisla" nameće se gotovo prirodno. Ima li mjesta za vez, tkanje, heklanje, filcanje i izradu tradicijskog nakita u današnjem svijetu punom aplikacija, automatike i umjetne inteligencije? A onda naiđete na predmet koji vas prisjeti da smisao nije u onome što je brže, nego u onome što je dublje.
Jer kad uzmete u ruke rukotvorinu s dušom, odmah znate da ona nije napravljena da traje sezonu, već je napravljena da ostane.
Lička tradicija živi u rukama koje se ne mire s tišinom prošlosti
U nekim krajevima Hrvatske još uvijek možete čuti priče o tome kako se nosila kapa, odakle potječe motiv na marami, koji je konac korišten za šlinganje i kako se izrađivao nakit koji nije imao samo estetsku, već i simboličnu i zaštitnu funkciju. U prošlim vremenima svaki je komad nosio značenje i nosila ga je osoba koja je to znala.
Danas, kada se svakodnevica kreće znatno brže nego nekada, ovakva sjećanja ne moraju ostati dio folklora ili muzejske postave. Upravo suprotno - mogu postati suvremeni izraz povezanosti s korijenima. I postaju, ako ih se netko sjeti ponovno stvoriti.
Ponekad sve počne vrlo tiho
Tako je počela i priča Ivane Jurišić Krajcar, žene iz Like koja je s nepunih šest godina uzela iglu u ruke i prvi put zakoračila u svijet rukotvorina, tada kroz jednostavno heklanje, a danas kroz slojevitu priču u kojoj se tradicija ne čuva samo iz poštovanja prema prošlosti, već iz potrebe da se ona živi i dalje. U godinama koje su slijedile, Ivana je znanje stjecala strpljivo: kroz oca i djeda, stolara, koji su joj prenijeli ljubav prema ručnom radu, te kroz desetljeće provedeno na raznim tečajevima i radionicama.
Tkanje, filcanje, zlatovez, izrada ličke kape i tradicijskog nakita – sve su to vještine koje nije učila da bi ih izlagala, nego da bi ih razumjela. Danas, u vlastitom obrtu L'vidis koji je otvorila prije nekoliko godina, Ivana svakodnevno stvara rukotvorine u dodiru s prirodnim materijalima: vunom koju sama obrađuje, domaćim platnom, suknom, drvetom, perlama i glinom. I sve to ne da bi replicirala prošlost, već da bi je prevela u današnji jezik - tihim, ali sigurnim šavovima.
Nisu svi detalji tu da zablistaju. Neki su tu da se zadrže.
Njezin rad obuhvaća mnogo više od etno nakita. To su i suveniri, uporabni predmeti, ukrasi i mali svakodnevni rituali pretočeni u tkaninu, metal ili nit. Svaki predmet nosi priču o ženama koje su prije nje stvarale, o Lici kakva je bila i kakva i dalje živi u onima koji je ne žele zaboraviti.
Kroz izložbu "Nakit Like u prošlosti i sada", ali i kroz svakodnevni rad u radionici, Ivana dokazuje da rukotvorine nisu samo stvar nostalgije. One su tiha, živa veza između identiteta i kreativnosti. Među detaljima koje stvara, perlama koje niže i koncima koje povlači, čuva se nešto što ne možeš kupiti na brzinu. Moraš to osjetiti i prepoznati.
Ako se ikada zateknete s rukotvorinom u ruci i osjetite da vam nešto govori iako šuti, znajte da nije slučajno. Jer postoje ljudi koji još uvijek stvaraju u ritmu koji se ne mjeri sekundama, već generacijama. A njihove rukotvorine nisu uspomene - one su dokazi da tradicija nikad ne nestaje, već samo čeka da je netko ponovno oživi rukama koje znaju što rade.
Više informacija o rukotvorinama iz obrta L'vidis potražite na Facebook i Instagram profilu.