Gošća Koordinacije je svestrana arhitektica i urbanistica Dinka Pavelić, a tema razgovora su gradovi, željeznica i budućnost prostora u kojemu živimo.
Radili ste u Hrvatskim željeznicama, a uz to dugo proučavate željeznički sustav. Treba li Zagrebu gradska željeznica – i ako da, kakva?
Pavelić: Nisam toliko dugo radila u Hrvatskim željeznicama, ali sam magistrirala na temi gradskih željeznica u Amsterdamu. Apsolutno smatram da je Zagrebu potrebna gradska željeznica. Za primjer, Zagreb je po svojoj dužoj osi 30 kilometara dug. Ako tu udaljenost pokušate svladati automobilom, u rush houru će vam trebati minimalno 40 minuta, pa do sat ili sat i pol.
Mnogi građani rade na periferiji zbog čega se ne mogu osloniti ni na bicikle niti na autobuse. Tramvajska je mreža preopterećena i prespora. Ono što je važno za gradsku željeznicu jest da se razdvoji od kolnog prometa te da ne bude ovisna o gužvama. Smatram da bi se gradska željeznica trebala izgraditi na pilotima ili vijaduktima ponajprije zato jer je to tri puta jeftinije od podzemne željeznice. Tada to postaje realističan scenarij za sustav javnog prijevoza u Zagrebu.
Prostor uz prugu ima ogroman potencijal. Kako vidite ulogu tih koridora u razvoju grada?
Pavelić: Koridor sam po sebi ima potencijal da postane ekosustav unutar grada. U svojoj doktorskoj disertaciji sam pokazala da on – pretvorimo li ga u neku vrstu građevinskog područja – na taj način smanjuje potrebu za korištenjem automobila. Isto tako, sva zemljišta koja se nalaze uz koridor, kao što su Gredelj ili tvornica Sljeme su velike zalihe građevinskog zemljišta. Njih bi bilo pametno ne iskoristiti samo za nekakvu kaotičnu stambenu izgradnju koja nema nikakvih javnih sadržaja i koja je isključivo komercijalnog tipa. Spomenute lokacije ne bi trebale svoj potencijal crpiti samo iz toga što su smještene u centru.
Činjenica da se željeznica svojim većim dijelom pruža centrom grada ne znači da i u dijelovima izvan njega ona ne bi mogla postati epicentar zbivanja. Mislim da bi grad kroz javne investicije, a posebice kroz priuštivo stanovanje za koje se nadam da nas očekuje trebao iskoristiti potencijal koji ima bez da se nastavi širiti. To je infrastrukturno skupo opremati. Naime, mi već imamo infrastrukturu stoga bi trebalo ići prema sažimanju grada, a ne prema njegovom širenju.
Kao članica stručnog žirija sudjelovali ste u arhitektonskom natječaju u Tirani. Akademik Andrija Mutnjaković jedan je od rijetkih hrvatskih arhitekata koji je upravo u Albaniji ostavio veliki projektantski potpis. Što Vas u njegovom radu najviše oduševljava? Je li na neki način utjecao i na Vaš rad?
Pavelić: On je utjecao na mene na način da sam kao skupštinska zastupnica bivala u prostorima koje je on dizajnirao, dakle u Skupštini Grada Zagreba. Glavna dvorana i one za odbore, svaku od njih je dizajnirao Andrija Mutnjaković. Svaka od njih je različita i u njima se vidi da je za ono doba to definitivno bio dizajn s pomakom, pogotovo u odnosu na tadašnje trendove.
Vrlo je osebujan i zanatski, na neki način je primjenjivao i op art i pop art uz lokalne zanatske teme. On nekako uvijek spaja taj ultra suvremeni, čak i futuristički moment s primjesom lokalnog zanatstva te lokalne ikonografije odnosno ikonologije.
Istražujete i hrvatske otoke, a nedavno ste upozorili da se oni, kao i obalni gradovi, previše promatraju kroz prizmu turizma. Što bi trebalo promijeniti u načinu planiranja tih prostora?
Pavelić: Hrvatski otoci su jedan od naših najvažnijih dijelova teritorija. Smatram da ih treba promatrati kao jedan sustav, sve njih. I to ne isključivo kao obalne gradove, kroz linije trajekata ili njihovu ovisnost o velikim lokalnim centrima. Umjesto toga treba raditi na njihovoj međusobnoj povezanosti. Kada bi se uspostavila nova mreža javnog prijevoza između otoka, mislim da bi se ondje moglo živjeti na potpuno drugi način. To bi bila velika prednost za lokalno stanovništvo.
Na ovaj način se na njih gleda isključivo kao na turistički resurs gdje se eksploatira njihova povoljna pozicija Sunca i mora. Dodatno su izloženi pritiscima energetskog sektora, dakle grade se ogromne solarne elektrane koje su potpuno neprimjerene tom osjetljivom pejzažu. Štoviše, one ga uništavaju. Uz to će otoci biti izloženi izgradnji kontinentalnih i pučinskih vjetroelektrana čemu se tek sad otvorio prostor uslijed izmjena Zakona o prostornom uređenju odnosno izmjena Zakona o pomorskom dobru.
Mislim da tamošnje lokalno stanovništvo u sadašnjem sustavu jedino može biti pod pritiskom ekploatacije vode i ostalih resursa koji su im bogomdani, a nekada su živjeli kao samoodržive zajednice. Osim prometne, trebalo bi pojačati zdravstvenu infrastrukturu te sustav školstva.
Pogledajte cijelu emisiju Koordinacija i pretplatite se na YouTube kanal kako ne biste propustili najzanimljivije i najaktualnije vijesti iz građevinskog svijeta.