Sanjam o miru. Želim da djeca budu zdrava i da nikad ne vide rat. Želim da djeca s invaliditetom poput mene ostanu snažna i nastave gurati prema naprijed. Željela bi jako imati i psa, ali ne mogu zbog svojih alergija. I jako želim otići na paraolimpijske igre i tamo predstavljati Ukrajinu. Znam da ću to uspjeti ako budem trenirala dovoljno jako, kaže u razgovoru za ukrajinsku Pravdu osmogodišnja Oleksandra Paskal.
Njezin život zauvijek se promijenio 16. svibnja 2022. godine. S obitelji je bila u mjestu Zatoka u regiji Odesa, stigli su tu kako bi se malo makli od konstantnog bombardiranja koje se događalo u Čornomorsku...
Ali ruske rakete su se tog dana namjerile na ovo malo mjesto...
POGLEDAJTE VIDEO:
Odjednom su se oglasile sirene, a već iduće sekunde počeli su padati ruski projektili. Jedan je pogodio zgradu u kojoj su bile Oleksandra i njezina majka Marija...
Čudom preživjele
- Pravo je čudo što smo preživjele. Eksplozija je bila toliko jaka da nisam odmah ni znala što se događa. Izgubila sam svijest. Kad sam se trgnula, vidjela sam Oleksandru pod ruševinama. Počela sam vikati i tražiti pomoć. Susjedi su odmah dotrčali i uspjeli su nekako osloboditi Oleksandru - prisjeća se tog dana Marija Paskal.
Djevojčicu su izvukli od ispod ruševine, ali zadobila je strašne ozljede. Bitka za njezin život je počela...
- Imala je otvorenu frakturu ruke, četiri slomljena rebra, ozljede glave, ruševine su joj zdrobile nogu... Odmah su je prebacili u bolnicu na intenzivni odjel. Provela je 15 dana u komi i unatoč svim naporima doktori joj nisu uspjeli spasiti nogu. Tu kreće naš proces oporavka - kaže Marija Paskal.
Ali put nije bio lagan, bilo je tu puno boli, ali ništa što ova hrabra djevojčica ne može izdržati...
Čim se priviknula na protezu, vratila se treninzima ritmičke gimnastike, sportu kojeg obožava od četvrte godine.
- Odmah kad sam se vratila kući otišla sam do svoje trenerice Ine Kovalčuk. Podržala me i rekla mi da mogu početi trenirati. Na početku je bilo teško, bojala sam se izvesti neke vježbe, ali polako sam sve opet naučila i naviknula se na protezu. Trenerica mi je puno pomogla, uvijek me podržavala, ali mi nije nikad popuštala - kaže Oleksandra i nastavlja:
- Treniram kao i sve druge djevojčice, nitko me ne žali! Imamo treninge pet puta tjedno, svaki traje tri sata, zna mi biti teško, zna me boljeti, ali natjeram se da budem jača od toga - dodaje malena Ukrajinka, koja se manje od godinu dana nakon gubitka noge vratila natjecanjima!
Mala heroina
Osvojila je zlato na svom prvom natjecanju nakon ozljede, izvodeći samostalnu rutinu na prvenstvu u gimnastici u svom rodnom gradu Čornomorsku u regiji Odesa.
- Jesam li bila zabrinuta pred taj nastup? Ne! Trenirala sam kao i prije, sve je super prošlo i to prvo mjesto mi je motivacija da još jače treniram - kaže Oleksandra.
- Svima nam trebaju uzori. Oleksandra je moj uzor. Ona je nevjerojatno snažna, iskrena i motivirana. Ona je simbol ukrajinskog otpora - poručila je ukrajinska gimnastičarka i osvajačica medalje na Olimpijskim igrama Hana Rizatdinova nakon što je upoznala Oleksandru.
Oleksandra je nakon oporavka dvaput posjetila London. Na poziv Šahtara bila je među djecom koja su izašla na teren uoči utakmice Lige prvaka protiv Arsenala. Posjetila je i ukrajinsku ambasadu i upoznala nekadašenjeg šefa ukrajinske vojske Valerija Zalužnog.
Raspored joj je ispunjeniji nego pola odraslih ljudi. Škola, trening, pa humanitarni događaji, malo plivanja...
- Ona nikad nije pokazala slabost otkad se ovo dogodilo. Zna da je uzor mnogima - kaže ponosna majka male ukrajinske heroine.