Pjevali su ustaške pjesme u centru Zagreba, na glavu stavili crne beretke, ogrnuli se zastavama HOS-a, tako su jučer mladi stigli na Thompsonov koncert. Domoljubno, na ulici su ostavili gomilu smeća. Znaju li što je ustaški režim činio i zbog čega domoljublje prema današnjoj, modernoj Hrvatskoj, izjednačavaju s ustaštvom - pitali smo stručnjake.
- Budući da žive u postmodernom dobu, odvojeni su od empatije s drugima, koji su patili u povijesti, od činjenice da je ustaški teror nanosio patnju. Mladi su udaljeni od vlastite empatije i nemaju nikakve želje susresti se s poviješću. Njima je bitno sudjelovati u tom jednodnevnom događaju, kao što će sutra sudjelovati u dočeku nogometaša, preksutra, recimo, na koncertu neke srbijanske pjevačice i tako dalje - kaže za 24sata Marko Vučetić, sveučilišni profesor filozofije i teologije iz Zadra.
Mladi su, nastavlja, "ništa drugo nego baštinici naših vrijednosnih ostataka".
Koncert nudi emocionalnu katarzu i, poput sportskih natjecanja, stvara grupnu koheziju, sigurnost i snagu unutar mase. Istodobno stvara binarnu podjelu svijeta, na "crne" i "bijele", potiče razjedinjavanje i potiskuje individualnu odgovornost - komentar je psihoanalitičara s kojima smo razgovarali o fenomenu Thompsonova koncerta.
- Psihološki i psihodinamski gledano, ljudi se uvijek i oduvijek mnogo lakše okupljaju protiv nečega nego za nešto. Kad se sjedinjuju za nešto, bude ih manje. Protiv nečega, međutim, ljudi se sjedinjuju mnogo lakše i mnogo više. Ovo je, dakle, koncert protiv nečega. To je koncert pronađenog identiteta. Kroz povijest, narodi koji su se gubili, i bili u pubertetskom periodu, kao što smo još mi, očajnički trebaju poveznicu s nekim važnim ličnostima i herojima, s kojima će se identificirati - kažu u razgovoru za 24sata iskusni psihoanalitičari.
- Mladim, pubertetskim narodima, kao što je hrvatski, treba dokaz moći, koji se pronalazi u herojima. Kao kad se navijač identificira s pobjedničkim klubom, kao što se član pobjedničke stranke identificira s vođom, ili kao što se u malim poslovnim grupama zaposlenici identificiraju s uspješnim vođom kad ostvaruju rezultate bolje od drugih. Sve je to pitanje uspoređivanja i crno-bijelog pogleda na svijet - napominju psihoanalitičari.
- Taj pogled na svijet izgleda ovako: mi smo crni, a vi ste bijeli, i sad ćemo vam dokazati koliko nas ima, koliko smo jači. To ne mora biti izgovoreno naglas, jer dio populacije koja će doći na koncert ni ne razmišlja duboko o svojim razlozima. Oni koncert vide samo kao zabavu, i u tom će smislu jedinstvo biti veliko. Mala je mogućnost da nešto krene po zlu, ideološki, jer će tamo biti istomišljenici, nema suprotstavljenih strana, kao na utakmici - kažu psihijatri.
Kako dodaju, nije u ovoj priči bitan Marko Perković Thompson kao osoba, on je samo netko tko se našao na pravome mjestu u pravo vrijeme i postao netko s kim se ljudi identificiraju.
- A svi koji drukčije razmišljaju postaju 'neprijatelji', čija mišljenja nisu relevantna. To što su u pitanju 'nevažna' mišljenja drugih, 'dokaz' je 'da smo mi jači', to je ta crno-bijela logika. Važno je imati protivnike kako bismo se lakše solidarizirali - pojašnjavaju psihoanalitičari. Mnoge diktature, psihološki, upravo tako funkcioniraju, bitno je pronaći neprijatelja, unutarnjeg i vanjskog, da bi diktatura onda imala moć.
- Ovdje imamo takav fenomen, fenomen masovne psihološke prirode. Ljudi će se sjediniti i zbog toga osjećati dobro, ispunjeno, no nije dobro što istodobno takve osobe razvijaju šovinistički stav prema ‘različitima’. To unazađuje cijelo društvo - kažu psihoanalitičari.