Hrvatska književnica i Vukovarka Ivana Bodrožić oglasila se na društvenim mrežama uoči obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, poručivši kako se iz godine u godinu ponavlja isti obrazac u načinu na koji se govori o stradalima i njihovim obiteljima.
Bodrožić je rođena 1982. u Vukovaru, gdje je živjela do početka rata. Nakon pada grada 1991. godine s majkom i bratom bila je prognana, dok je njezin otac, Ante Bodrožić, odveden iz bolnice i ubijen na Ovčari. Ta je trauma oblikovala njezin život i stvaralaštvo, što je najjasnije vidljivo u romanu Hotel Zagorje, u kojem opisuje godine provedene u progonstvu.
U objavi je istaknula da svakog studenoga dobiva iste upite i daje im iste odgovore, ali i upozorila na to kako se djecu iz vukovarske kolone svake godine ponovno izlaže ratnim slikama i pričama, prisiljavajući ih da proživljavaju vlastite traume. Pritom se pita tko ima moralno pravo stalno otvarati njihove rane i koristiti ih u javnom prostoru. Njezinu objavu na društvenim mrežama prenosimo u cijelosti:
- Svake godine u ovo vrijeme kad mi počne zvoniti mobitel, za medije i ostale zainteresirane, imam jednu, istu izjavu:
Zamislite osobu koju su teško pretukli i silovali, u mirnodopsko vrijeme, neka to bude mlada djevojka, naprimjer, koja je od nasilnika i ubojice uspjela pobjeći, jedva preživjevši traumu. Zamislite sad, idućih trideset godina, ona na svaku obljetnicu zločina sjeda za stol sa svojom obitelji, susjedima, sugrađanima i oni je potiču da im svake godine iznova i iznova prepričava detalje užasa. Sjedi tako pred kamerama, novinari postavljaju pitanja, zadižu joj majicu da vide ožljke, ajde, sjetite se još kojeg strašnog detalja, kako vam je ono zabio nož, je li boljelo jako?
Istovremeno, ispred njezine kuće postavljena je izložba s fotografijama zločinca, s opisom zločina, kako mu slučajno ne bi umaknula kad izađe, kako ne bi počela živjeti, kako joj ne bi palo napamet da je ona više od žrtve. Čini li vam se to normalno? Čini li vam se to moralno?
Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedini njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata.
To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima - napisala je Bodrožić.