Koje su države prosperitetne? One koje imaju resurse ili one čiji je nacionalni moral visok? Mi bismo prije rekli ovo drugo. Ako država i nije bogata naftom, željezom, plinom, ugljenom, ali se nacija pridržava etike, regula, zakona i morala, onda će prosperirati. Ako ne - badava joj resursi... A moral počinje na sitnim stvarima. Pridržavanje visokih standarda, govorimo li o političkoj eliti, jedan je od preduvjeta pravne sigurnosti i blagostanja.
Trošio si javni novac, državnom karticom, na privatne potrebe? Ćao, zbogom! Trgovao si utjecajem? Idi i ne okreći se, sine! Družio si se sa osobama iz sive zone? Može, ali nemoj tražiti javnu funkciju. Odstupi.
U državi koja je prošle godine zabilježila 19 ubojstava žena, a šesnaest od toga klasificirala kao femicid, činjenica da se visoki Vladin dužnosnik slikao s čovjekom osuđenim za nasilje nad bivšom djevojkom, pa potom rehabilitiranim (jer je proteklo dovoljno vremena za službeni zaborav), nije uzor nego opomena. Njegova se rehabilitacija, koliko god bila tehnički valjana u pravnom smislu, ne odvija u zrakopraznom prostoru. Postoji kontekst. A kontekst je zemlja u kojoj je nasilje nad ženama gotovo pa uobičajeno. Kad visoki dužnosnik, čija je temeljna zadaća štititi pravdu i osigurati sigurnost svih građana, pojavom i gestom legitimira nekoga s takvom prošlošću, poruka je više nego loša: ako ste uz nas, moćnike, možete što hoćete. To je i poruka žrtvama nasilja: vaša patnja je politički irelevantna. Istodobno, to je signal svim počiniteljima: sustav vas, u konačnici, ne shvaća preozbiljno. Vaše djelo može biti uvršteno u godišnje bilance, ono dopunjuje statistike “ritma zločina”, ali na individualnoj razini, mogućnost “rehabilitacije” prevladava nad moralnom odgovornošću.
Premijer bi morao prokomentirati - znamo da neće tražiti sankcije - ovaj prekršaj. Ako to nije “netema”. Možda bi trebalo pitati sve one žene žrtve nasilja - ali one ne mogu ništa reći. I ta je šutnja rječita.