Nekad gusto naseljena sela Dalmatinske zagore danas su bez obzira o kojem je kraju riječ, raseljena sa i opustošena. Ne tako davno, gotovo svako selo imalo je svoju trgovinu, govori nam ono malo preostalih stanovnika, uglavnom treće životne dobi. Danas, kažu, nema više niti trgovine gdje bi se mogle kupiti osnovne potrepštine. Stoga kada čuju u jutarnjim satima zvuk automobilske sirene, svi su na ulici - jer nije to obična sirena, već ona koja im javlja kako je u njihov zaseok stigao kombi sa svježe ispečenim kruhom.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL Na cijelom prostoru sjeverozapadnog dijela Imotske krajine sve do dijelova općine Šestanovac, od Aržana, Sviba, Studenaca, Kreševa Brda, Kreševa Polja, Katuna Polja i Katuna Brda i na desetke udaljenih zaseoka, nema trgovine. Samo je jedna pekara, Krčina iz Lovreća, čiji je vlasnik odlučio ne odustati, već svako jutro u svom kombiju kruh raznosi ponekad kilometrima daleko do nekih zaseoka u kojima će tek samo jedan kruh kupiti neki od stanovnika koji su debelo zagazili u deveto desetljeće.

Malo dobrih ljudi

- Ima još dobrih ljudi koji ne misle na zaradu već svojim djelima svakodnevno pokazuju dobrotu. Što bi mi da nam nije našeg Marka - kažu mještani u pustom središtu župe Radobilja u Katunima Polju. Tri muškarca spremno prihvaćaju razgovor.

- Evo on se nije oženio, nema automobil i kako će do trgovine, a ona stara žena što jedva korača pogotovo. Nema ovdje zarade, ali ovaj čovjek je, vjerujte najmiliji gost zorom u svakom zaseoku - govore Ivica, Mili i Ante. Oni su iz zaseoka Madunići, Balići i Divići.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL - Moj gazda je rekao da ne smijemo nikoga odbiti bez obzira ima li novca za platiti kruh ili nema. Nitko ne smije ostati bez kruha - govori Marko Šiškić dok ostavlja kruh za jednog postarijeg čovjeka na vratima u vrećici. Platit će on na kraju mjeseca, a da i ne plati, svo zlo u tome bilo.

Drvena vrata zatvorena, iza njih je staro i nemoćno i neće zorom ustajati. Mirno će odmarati jer su sigurni kako ih njihov kruh uredno čeka na vratima njihovog obiteljskog doma. Ne traže oni kruha povrh pogače, ali se svježe pečenom raduju jer stare su ruke onemoćale da bi brašno umijesile i kruh ispekle. Dok s Markom koji je od ranog jutra na terenu, jer na Svibu je bio već u pet sati ujutro, obilazimo zaseoke, svugdje ista slika.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL Znaju stanovnici točno vrijeme kada će Marko u njihov zaseok, okupe se negdje u sredini ispred svojih kamenih kuća jer navika je to koju ne žele propustiti. Nije to samo doći po svoju štrucu kruha, to je onih desetak minuta kada čuješ sve novosti. Progovore oni sa Markom što je u susjednim selima. Marko će im donijeti prvi vijest ako je netko umro, razbolio se, završio u bolnici. Tu su i novine koje će Marko kupiti za nekog od stanovnika ako ga zamole. Te minute su puno više od same kupnje kruha.

Miriše im cijela kuća

- Daj mi jednu veliku pogaču, dva kroasana i jednu sirnicu - dobro raspoložena će Marija Vilić. Na naš komentar kako se više ne isplati kruh peći, a kamo li sirnice mijesiti, Marija će u šali: "Ma tko bi ga pekao kad ti ga čovjek donese pred vrata. Evo Marica Sladojević je bolesna žena hoda uz pomoć štaka, ali Marko će njoj kruh do pred vrata kuće donijeti, ako ona ne može izići. Ljudi su jako uslužni, a ne znam koliko im se ovo isplati i imaju li uopće kakve zarade. I sirnice su im jako ukusne, imam goste iz Splita baš ću ih počastiti da kušaju kako su ukusne. Noćas su pečene, kad je izrežeš miriše kuća od njih". U susjednom zaseoku Vilići pozdravljamo osamdesetogodišnju baku Pavicu Vilić koja ne može dalje od vrata svoje kuće. Bolesna je, teško pokretna.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL - Marko moj, Bog mu dao zdravlje, donese mi svako jutro kruh na kućni prag, ako se ne dignem, ostavi mi na vratima - uz osmijeh na licu će Pavica i pita hoće li završiti u novina. "Dašta ćete", prihvaćamo šalu. "A u koje", već u sljedećem trenutku će Pavica. "U 24sata bako", dovikujemo na odlasku.

- Marko, ponesi mi onda štampu kad izađe da se vidim - govori Pavica sretna jer eto netko se "spustio" među njih male i više puta od drugih zaboravljene. U zaseoku Laušići najviše je stanovnika.

Nisu zaboravljeni

- Vidite tko nas spašava. Naš Marko, svaki dan u ova doba. Bio snijeg, led, zima, kiša ili lijepo vrijeme on je tu. Nismo zaboravljeni. On nam znači sve, jer ako nemaš komad kruha nemaš ništa. Šta bi mi stari, da nemamo likariju i komad kruha. Sve ostalo ćemo lako - govori Božo Laušić dok drugi strpljivo ispred otvorenih vrata kombija čekaju svoj red. Tu je i baka Ivka Laušić, tek joj je, kaže, devedeset i prva, nekidan je proslavila rođendan. Do nedavno je u drva sama odlazila i kruh je na kominu zaprečala. Sad se više ne usudi, a i godine su i ne slušaju ruke kao prije. Svoju polovicu velike štruce baka Ivka je kupila i to joj je dovoljno za dva dana. U ponedjeljak će Marko opet u njihove krajeve. Ovaj vikend prognoze su za lijepo vrijeme, zato su svi naručili više kruha nego obično jer doći će njihovi iz Splita, njive su uzorane, danas se sade krumpiri.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL - Došli su mi ljudi iz Splita, treba posaditi prije kiše. Ovo je dovoljno za marendu, a za ručak ćemo gradele - pozdravlja na odlasku dobro raspoložen Mirko Laušić. U zaseoku Balića Dolac, Stipan, Ivan, Ante, Kate i Marija, tek što je Marko sirenom oglasio svoj dolazak izlaze iz svojih kuća.

Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL - On je u minutu svako jutro ovdje kod nas. Ne kasni taj, a i kruh im je dobar. Svaka čast ovim ljudima. Kad misliš da su te svi zaboravili uvijek ima onih koji ne odustaju - govori Stipan dok pokazuje veliku pogaču. Sa Markom smo prošli dobar dio terena kojeg on svako jutro raznoseći kruh prolazi, a to je oko 150 kilometara. Rastajemo se na samoj granici dviju općina Ciste Provo i Šestanovca. On još mora razdužiti prestali kruh, a onda ide malo odmoriti. Već u ponedjeljak Marko će ponovno svojim utabanim putima od zaseoka do zaseoka raznositi kruh kojeg svaku noć pekarske ruke mijese između ostalih i za one kojima je teško i gotovo nemoguće do najbliže trgovine.