Krajem 1968. godine sovjetski lider Leonid Brežnjev je, u govoru na Petom kongresu Poljske ujedinjene radničke partije, iznio stajalište o tome da pokušaj ugrožavanja komunističke vlasti u bilo kojoj članici Varšavskog pakta nije problem samo te zemlje nego zajednički problem svih članica. Time je opravdao vojnu intervenciju protiv Čehoslovačke, koju su, u ljeto 1968. godine, provele snage Varšavskog pakta na čelu sa sovjetskim snagama i na osnovi naredbe iz Kremlja. Ondje je komunističko rukovodstvo na čelu s Aleksandrom Dubčekom pokušalo reformirati čehoslovački političku sustav po uzoru na Titovu Jugoslaviju, koja je, nakon raskida sa Staljinom 1948. godine, uspješno razvijala vlastiti model socijalizma zadobivši simpatije i na Istoku i na Zapadu. Za sovjetsko rukovodstvo takav scenarij, koji bi mogao podrazumijevati da još jedna zemlja s komunističkim rukovodstvom izađe iz sovjetske sfere utjecaja i približi se Zapadu, bio je potpuno neprihvatljiv.