Najdraži predmet mi je tjelesni, pohvalio mi se Vinko (7) čim smo se upoznali. Prvašić s cerebralnom paralizom, kojemu su po rođenju liječnici davali samo sedam posto šanse da će ikada hodati, pretrčao je pola maksimirskog parka dok smo razgovarali. Nekad su mislili da će svoje vršnjake na tom predmetu samo promatrati iz invalidskih kolica.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Polako, Modriću! - viknuo bi mu tata Toni svako malo. Rad, upornost, neodustajanje, brojna odricanja i ljubav. To je bio ključ da mali 'Modrić' svom snagom zabije ovaj životni gol. Vinko je sin paraolimpijca Tonija Bošnjakovića koji je ostao bez obje noge nakon naleta vlaka na njega 2014. godine. Tri godine nakon nesreće, rodio mu se sin.
Problemi odmah nakon rođenja
- Rođen je u 6. mjesecu trudnoće sa 1200 grama. Odmah po porodu učinjeni su UZV i MR mozga koji su pokazali probleme te se sa terapijama krenulo odmah po izlasku iz inkubatora. Supruga i ja pronašli smo najbolje moguće specijaliste. Bilo je tada teško išta prognozirati po pitanju njegovog stanja, pretpostavka i nada je bila da će se problemi odraziti samo na motoriku. Srećom, tako je i bilo.
Kaže da je sinovu dijagnozu primio hladno, svjestan da od očaja nema koristi.
Fokus na borbi
- Trebalo je skupiti snagu i usmjeriti fokus na borbu i terapije. Znao sam da ću ga jednako voljeti bez obzira kako mu bude - iskren je Toni koji je svakodnevno vježbanje s djetetom preuzeo na sebe s obzirom da je kroz brojne slične vježbe već prethodno prošao zbog sebe.
Naime, u životi je imao dvije misije. Prva je bila da sebe nakon nesreće digne iz kolica, a nakon rođenja sina to je htio i za njega. Uspio je u obje. Vježbali su neumorno. Od prve do treće godine neprestano su izvodili vježbe po češkom neurofizijatru Vaclavu Vojti, radili su istezanja, plivanje, potom ga je Toni kada je Vinko ima četiri godine osovio na noge.
Štapovi su bili otkriće
- Imao sam iskustvo učenja hodanja nakon gubitka mojih stopala i odlučio sam taj proces ponoviti u njegovj terapiji. Razboj pa štake. Kako obožavam planinariti, nabavio sam ruksak za djecu i nosio ga tako po planinama jer sam htio da od malena doživi i zavoli planine. Jednom sam kupio nove štapove i dao mu ih malo da se igra kada je imao četiri. Sinula mi je ideja.
Nakon pola godine upornog rada shvatio je princip četverotaktnog hoda sa tim štapovima. Od izlaska iz sobe vrtića do ulice, a to je duljina od nekih 70 metara, prvi put mu je trebalo 44 minute da to prijeđe. Nakon dva mjeseca trebalo mu je samo 6 minuta. Put od vrtića do doma od 1200 metara prvi je put prehodao za sat i 55 minuta. To je spustio na 35 minuta za par mjeseci - objasnio je Toni.
Nije sve uvijek išlo glatko
- Imao sam svo strpljenje ovog svijeta. Pokušavao sam ga motivirati na loše dane kako sam najbolje znao. Nekad bih uspio, a nekad ne. Ipak, nisam mu dozvolio da odustane. Računao sam mu tako doslovno spašavam život, činim mu ga boljim. Mnogi su mislili da ga previše forsiram, savjetovali mi da pustim da sve ide svojim tokom. Ali, osjećao sam da nije dobro pustiti da zajedne duboko u kolica. Odatle nema povratka, teško je kasnije ustati. Ja sam, tokom svih ovih godina, učestalo sanjao kako on hoda, u trenucima dok to još nije bilo nimalo evidentno. Nadao sam se i bio uporan, a Vinkova mi je majka vjerovala kad je bilo najteže, bez njene podrške nebismo uspjeli jer roditelji moraju biti složni u ovakvoj borbi i zato sam joj jako zahvalan - govori otac.