Prije nekoliko tjedana Marko Perković Thompson objasnio je svojim fanovima što je to sloboda.

"Ovo je sloboda, sloboda govora, sloboda da možemo izraziti svoj stav, da možemo viknuti Za dom spremni".

A znamo kako su se u povijesti oni koji viču "Za dom spremni" odnosili prema tuđim slobodama. Jasenovac i Gradiška Stara bili su puni onih koji su uživali slobodu koju im je omogućio režim pod tim pozdravom.

Ovoga vikenda u Benkovcu vidjeli smo kako se branitelji i huligani koji stupaju pod pozdravom ZDS odnose prema umjetničkim slobodama organizatora i sudionika festivala Nosi se.

To je valjda ta sloboda za koju su se oni borili: da dokidaju tuđe slobode.

Hvala na slobodi

O tome je, o poimanju slobode i odnosu branitelja prema toj slobodi, nešto rekla i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek. 

Nakon što je podsjetila da se Hrvatska prije više od trideset godina "plebiscitarno odlučila napustiti jednopartijski sustav koji je propisivao što i kako smijemo misliti, pisati ili govoriti", naglasila je da "slobodu koju baštinimo moramo u prvom redu zahvaliti hrvatskim braniteljima koji su nam je svojom žrtvom omogućili".

Pa danas ti isti - ili možda neki drugi - branitelji tu slobodu dokidaju. Možda vjeruju da su se za to borili?Misle li branitelji da su branili Hrvatsku kako bi propisivali "što i kako smijemo misliti, pisati ili govoriti"? Ako ne znaju što je bilo, to isto radili su Subnorovci u političkom sustavu od kojeg su nas ti branitelji navodno obranili.

Nažalost, ovoga ljeta dobili smo još jednu tužnu potvrdu da sloboda i branitelji, unatoč pokušajima ministrice kulture, sve teže idu zajedno u jednu rečenicu, kao što sve teže u jednu rečenicu idu sloboda i ZDS.

Dapače, gotovo u pravilu se isključuju.

Sloboda represije

Sloboda se, u interpretaciji branitelja, poistovjećuje sa represijom, a u tumačenju Thompsona, s represivnim režimom na koga s referira ZDS. I u takvim tumačenjima oni traže slobodu samo za sebe. 

Slobodu da dokidaju slobodu svojih ideoloških ili političkih protivnika, neprijatelja, onih koji "ne vole ili ne žele Hrvatsku".

A takav mentalni sklop vodi u jednopartijski sustav. Upravo onaj sustav za kojeg je i ministrica Obuljen Koržinek svečano objavila da smo ga plebiscitarno napustili. 

Kao što takav sustav vodi u jednoumlje.

Gdje se objavljuje tko voli i tko ne voli Hrvatsku, tko zaslužuje u toj Hrvatskoj živjeti, a tko mora iz nje iseliti, tko smije govoriti, a tko mora šutjeti, gdje se određuje ženama kako će raspolagati svojim tijelom, kako se oblačiti i ponašati, gdje se određuje nacionalnim i seksualnim manjinama kako će živjeti i koga će slušati, gdje se određuje medijima, novinarima, glumcima, glazbenicima, umjetnicima kako će pisati, govoriti i misliti.

Koga će kritizirati.

Na putu u jednoumlje

Taj sentiment sadržan je poruci Marka Perkovića Thompsona kad je na zagrebačkom mitingu pozvao mlade da "preuzmu Hrvatsku", to je poruka Ivana Anušića da se Thompsonove riječi moraju uzeti kao obrazac za ustroj Hrvatske i Europe, a u tome sada sudjeluju i sudovi sa svojim presudama, policija sa svojim nedjelovanjem, politika svojom šutnjom, vlast svojom kooperacijom.

Hrvatska je pod HDZ-om zapela u jednopartijskom sustavu gdje vladajuća stranka okupira i pokorava institucije, kao što se kreće prema jednoumlju gdje svećenici, branitelji, huligani, izbornici, pjevači određuju granice slobode.

Sloboda represije ispred slobode govora, izražavanja, kritike...

O slobodi danas najviše urlaju oni koji se najžešće bore protiv tuđih sloboda.