Pulski liječnik dr. Oriano Bulić sjeća se svakog detalja s ratišta koja je prošao, uključujući Oluju, gdje je njegova sanitetska postrojba bila, kako je rekao, ispred prve crte. Bulić je bio njihov zapovjednik u Domovinskom ratu, pa i u Oluji. Tijekom našega razgovora je u nekoliko navrata hvalio svoju ekipu, kolege suborce, ne želeći isticati sebe ni u jednoj rečenici. Jer "svi za jednog, jedan za sve" vrijedilo je u svakom trenutku tih teških vremena. Njegova sanitetska postrojba 5. kolovoza 1995. godine uspjela je, preko Ličkog Petrovog Sela i Željave, stići do Bihaća, gdje je uspostavio vezu s tamošnjom bolnicom u kojoj se spašavalo ljude, prisjetio se, u neljudskim uvjetima. Operiralo se i bez anestezije jer je nedostajalo medicinske opreme. Nedostajalo je i hrane, ljudi su gladovali, a kako je i taj problem riješio pulski liječnik, ispričao nam je u svojoj ratnoj priči.
- Imao sam kompletnu kiruršku i sanitetsku ekipu. Vrhunsku. Imali smo petnaestak vozila u Oluji i osiguravali smo nekoliko brigada, poput Prve bojne, Tigrove, 119. brigadu... i sve pričuvne. Bio sam zapovjednik linije proboja saniteta preko Ličke Jesenice i prvi smo ušli u Bihać, prije bilo koga iz Hrvatske vojske. Oni su čekali da se Gotovina i Dudaković sretnu i potpišu da smijemo ući, ali mi smo do tada ušli. Imali smo ratnu bolnicu, a moja ekipa je bila samo za poželjeti - prisjetio se dr. Bulić.
Dodao je da je osnovao ratnu bolnicu u Stajnici, kao i pokretnu ratnu bolnicu. Bili su spremni za sve.
- Prva moja ratna postrojba bila je 'Bak'. Prijavio sam se kao 28-godišnji liječnik Uredu za obranu 1991. godine. Tek sam završio fakultet. Išao sam iz humanitarne obaveze da se pomogne ljudima. Sanitet je imao veliku zadaću i u Oluji - od epidemiološke službe, preventivne, prijemne... Ali nisam sve radio sam. Bilo nas je puno - ponovno naglašava dr. Bulić.
U noći na 4. kolovoza sjeća se da je njegova ekipa došla do Rakovice i onda je stigla zapovijed da se idućeg dana spoje s najbližom bolnicom, a najbliža bolnica bila je Bihać.
- Kad smo došli u Bihać, u bolnicu, dočekao nas je pakao. Liječnici su morali operirati i bez anestezije. Ušli smo dr. Gusić i ja u sale u vojnoj opremi. Nama je to bilo čudno, ali nije bilo dovoljno liječničkog materijala i nije bilo vremena za razmišljanje. Odmah asistiranje. Drugi dan sam iz Pule naručio cijeli kamion sanitetskih potreba za bolnicu u Bihaću. Još se sjećam da je ispred bolnice bila i jedna tržnica, i to jako skupa. Na primjer, kila kave stajala je 100 maraka, pet kila brašna isto 100 maraka, kao i litra ulja. Strašne cijene su bile. Našli smo napuštena skladišta i u ta skladišta dovezli bolnici tri kombija puna brašna. Jer ljudi su bili kolektivno gladni i poželjeli su brašno. Nakon toga su nam, sjećam se, stariji ljudi i djeca bacali cvijeće kao da maršal prolazi. Neki stari je baš mene sačekao i oslovio me s maršal. A onda dodao: 'Koja ste vi vojska?'. Ja sam mislio da će reći da je to zato što smo dobro obučeni i naoružani. A on je objasnio da je tako rekao jer smo po njemu bili debeli. Tri i pol godine ti su ljudi bili gladni - prisjetio se pulski liječnik.
Čim je dopremio potrebno brašno na lokaciju, automatski su pale cijene na toj tržnici. S obzirom na to da bolnica nije imala infuzije, anestezije i lijekova te je bilo trenutaka kad se moralo ranjene doista operirati 'na živo', dr. Bulić je uspio i taj problem riješiti. Naglasio je da on nije operirao ljude "na živo", ali je asistirao pri takvoj operaciji. Jer su u jednom trenutku došla četvorica ranjenih i moralo se brzo djelovati. Kaže da su svi bili u krvi. I da se toga sjeća kao da je bilo danas. U Bihaću su, nastavio je, svakih pet minuta dolazili ranjeni. Onda je njegova bolnica morala ići dalje.
- Sjećam se da sam u tri dana tri puta morao pisati zapovijed o premještanju pokretne kirurške sale. U Oluji sam ostao do kraja. Radili smo kompletno zbrinjavanje ranjenih: epidemiološku službu, preventivu od zaraze, procjenu sposobnosti nekih ljudi koji su nažalost 'gubili živce' na ratištu od stresa, s čime suosjećam, organizaciju zbrinjavanja ranjenika... Sve je bilo organizirano. Kroz moje je ruke od početka pa do kraja rata prošlo oko 1700 ranjenika. Puno je to. I moram napomenuti da smo išli i ispred prve linije, pa su me mnogi prozvali da sam avanturist. Ali kako drugačije da reagiram u situaciji kad je ispred mene čovjek ranjen i urliče od bolova: 'Pomozite mi, molim vas!'. Mnogi se nisu usudili poći, ali kolega iz Pule, Slacki i ja smo odlučili na šatorskom krilu izvlačiti ranjene. Morali smo se probijati oružjem kako bismo došli do njih. Moralo se ponekad. I u prvi mah nisu bile bitne liječničke operacije, već je bilo važno zaustaviti krvarenje kod ranjenika i spasiti toj osobi život. Operacije su se radile u bolnici, a ne na liniji. Mi smo bili uvijek ispred linije - govori nam dr. Bulić.
Njegov interventni, specijalni sanitet izvlačio je ranjene. Malo se spavalo, gotovo ništa. Tad mladi liječnik o spavanju nije ni razmišljao, već o psihološkom problemu, kako izvući ranjene i pomoći im.
- Kad govorim o ratištima, sjećam se da smo u samo jednom danu iz Dabra izvukli 17 ranjenih i pet mrtvih. Išli smo pet puta po njih. Ali imali smo i oružanu pratnju ispred nas - naglasio je dr. Bulić.
Oružje se katkad moralo imati, jer kad su nosili obilježja Crvenog križa, kaže da je to bilo isto kao da su imali metu na čelu. Priznaje da je na ratištima koja je prošao osjećao strah. Bilo ga je.
- Hipokratova zakletva nas liječnike obavezuje da moramo pomoći ljudima pa makar to značilo da riskiramo vlastiti život. S obzirom na to da sam išao po ranjene, puno ljudi mi je reklo da 'hodam po ivici mača'. Ne znam tko bi normalan mogao trpjeti da ranjenik koji teško krvari viče: 'Pomozi prijatelju. Pomozi, molim te!', a ti da se oglušiš i ne otiđeš po njega pomoći mu spasiti život, a do jučer ste sjedili zajedno - otvoreno je priznao dr. Bulić.
Tad je tek završio medicinu i nije znao kakav ga rad na terenu čeka. Kaže da je (na)učio posao u ratu. Njegova sanitetska ekipa je zbrinula, ponosno nam govori, najviše ranjenih.
- Spasiti svaki ljudski život važna je stvar. I samo sam to imao na pameti u ratu. Jer to je jedino ispravno - rekao je dr. Bulić na kraju.