U posljednje vrijeme svjedočimo konstantnom porastu nasilja kod djece, a o svemu smo porazgovarali s dvoje psihologa koji se bave upravo djecom.
Dječji psiholog Krešimir Prijatelj potvrđuje da posljednjih godina svjedočimo čestim slučajevima nasilja među djecom i mladima, uključujući tjelesno, emocionalno i seksualno nasilje, kao i porastu agresivnosti i javnog prikazivanja nasilnih ponašanja.
- Iako je dojam o eskalaciji često pojačan vidljivošću na društvenim mrežama, zabrinjavajuće je što se nasilje danas snima, dijeli i normalizira kao dio identiteta i statusa među vršnjacima. U istraživanju britanske organizacije Youth Endowment Fund s više od 10.000 sudionika, oko 70 posto adolescenata navelo je kako je u zadnjih godinu dana na internetu vidjelo snimke stvarnog nasilja, pri čemu čak četvrtina tog sadržaja nije nešto što su sami tražili nego im je algoritam platforme 'pogurao' u njihov predloženi sadržaj na TikToku i X-u - kazao je u razgovoru za 24sata Krešimir Prijatelj.
Djeca, dodaje, ne odrastaju u vakuumu nego u digitalno zasićenom i emocionalno preopterećenom društvu, u kojem su algoritmi društvenih mreža dizajnirani da nagrađuju sadržaje koji izazivaju šok, bijes i intenzivne emocije.
- Time se nasilje, nažalost, počinje pretvarati u digitalni sadržaj i društvenu valutu, jer 'onaj tko je vidljiv vrijedi više'. Za dijete koje traži osjećaj pripadanja i moći javna agresija postaje način da bude 'vidljivo' i dobije potvrdu, dok publika, paradoksalno, snimanjem i dijeljenjem nasilja nesvjesno jača taj ciklus. Ovdje govorimo i o difuziji odgovornosti. Naime, pojedinci iz publike koja gleda nasilje na digitalnim uređajima ne osjećaju da baš oni trebaju intervenirati i pozvati odrasle. Ta pasivnost svjedoka klasičan je efekt promatrača, koji je dodatno pojačan digitalnim kontekstom. Ovo je već opisano i u kontekstu elektroničkog nasilja među vršnjacima, pri čemu veći broj promatrača često dovodi do osjećaja manje osobne odgovornosti - istaknuo je.
Nažalost, danas nasilje među djecom nije, kaže, samo čin, ono je predstava za "online publiku".
- Djeca ne samo da vrše tjelesno nasilje nego planiraju snimanje, objavljuju snimku, dijele je u grupama i očekuju da će to postati viralna snimka. U istraživanjima iz područja dječje i adolescentne psihologije zadnjih godina vidi se da ono što zovemo toksična online dezinhibicija, odnosno gubitak kočnica i osjećaj da na internetu nema stvarnih posljedica, uz manje srama i krivnje, snažno predviđa online zlostavljanje, javno ponižavanje, prijetnje i izrugivanje. Dakle, djeca doslovno uče da agresija donosi vidljivost i status. Digitalni kontekst dodatno pogoršava situaciju jer algoritmi društvenih mreža "nagrađuju" sadržaj koji izazove šok, bijes i intenzivnu emociju. Naime, takav sadržaj zadržava publiku dulje i ima širi doseg kroz dijeljenje sadržaja. Nasilje tako postane vrlo brzo viralno i zato se nasilni sadržaj maloljetnika ne širi samo unutar razreda nego i izvan kvarta, grada, županije, ponekad u samo nekoliko sati. Zbog toga često možemo čuti kako policija u više slučajeva navodi da je upravo širenje snimki nasilja među maloljetnicima pokrenulo istragu, prije nego što su uopće dobili prijavu od svjedoka ili žrtve. Za dijete koje odrasta u dinamici digitalnog nasilja status se može promatrati kao sigurnost. Dakle, ako si 'onaj kojeg se drugi boje, manja je šansa da ćeš ti sutra biti meta. Na ovaj način nasilje, nažalost, postaje valuta - navodi.
Kad smo iz dana u dan izloženi prikazima premlaćivanja, prijetnji, poniženja i seksualnog nasilja, mozak se, kaže, brani tako da otupi emocionalnu reakciju.
- To u psihologiji nazivamo desenzitizacijom na nasilje, odnosno padom gađenja, empatične reakcije (suosjećanja), i porastom tolerancije prema agresiji kao 'uobičajenom načinu rješavanja problema'. Dugoročna istraživanja pokazuju da desenzitizacija na nasilje u ranijoj adolescenciji predviđa veću vjerojatnost nasilnog ponašanja u kasnijoj dobi. Međutim, to ne znači da su djeca rođena bez empatije. To samo upućuje na to da su preplavljena nasilnim sadržajem brže nego što ih mi odrasli učimo emocionalnoj regulaciji, suosjećanju i granicama. Ako mi je tuđa bol svakodnevno prisutna na Instagram reelsima ili na for you pageu mojeg TikToka, lakše mi je tretirati tu osobu kao lik iz videa, a ne kao stvarnu osobu (vršnjaka, susjeda, poznanika) koji ima tjelesne ozljede i može biti životno ugrožen - naglašava.
Isto tako, djeca nisu rođena nasilna jer u pozadini počinitelja često u praksi nailazimo na kumulativne stresore.
- U kliničkom radu primjećujemo da djeca koja najčešće ulaze u rizična, agresivna i ekstremna ponašanja vrlo često već nose svoje traumatske priče, poput kroničnih konflikata i svjedočenja nasilju u obitelji, zanemarivanja, osjećaja da ih odrasli ne štite, iskustva srama i poniženja, siromaštva, osjećaja potpune bespomoćnosti u odnosu na institucije i sl. Takvo dijete vrši agresivno ponašanje i sudjeluje u njegovu snimanju ne samo iz zabave nego jer na to gleda kao na način kojim bi vratilo kontrolu i moć (Sad se ja ne bojim, sad se mene boje). To posebno vrijedi kod djece koja su već bila žrtve nasilja, kod njih se često javlja prelazak iz žrtve u počinitelja, pri čemu istraživanja pokazuju da online dezinhibicija i niska empatija imaju značajan učinak u prelasku iz pozicije 'gledam nasilje' u 'činim nasilje'. Kada dijete nema osjećaj da odrasli zaista štite, onda moć i kontrolu traži ondje gdje ih samo može pokazati, a to često čini upravo kroz agresivno ponašanje - navodi.
'Odrasli često prekasno reagiraju'
Ipak, kaže kako nije pošteno svim roditeljima čija su djeca agresivna reći "vi ste ih krivo odgojili", kao da se nasilje rađa u četiri zida i ostaje tamo.
Djeca danas odrastaju u kontekstu u kojem je cijeli kvart online publika, gdje algoritam nagrađuje brutalnost i gdje odrasli vrlo često reagiraju tek kad snimka, kako kaže stručnjak, postane viralna, dakle prekasno.
- Zato je pogrešno svesti problem samo na loš odgoj ili manjak empatije. Riječ je o društvenom i sustavnom deficitu emocionalne pismenosti, u kojem se djecu ne uči dovoljno o regulaciji ljutnje, granicama, suosjećanju i odgovornosti - ističe.
Navodi kako istraživanja dosljedno potvrđuju da programi socijalno-emocionalnog učenja značajno smanjuju agresivna ponašanja i povećavaju empatiju ako su dugoročno integrirani u školsku praksu. Naglašava da djeca danas nisu manje empatična po prirodi nego emocionalno preplavljena i digitalno preeksponirana, a od društva primaju informaciju da vrijede onoliko koliko su viralna. Mi odrasli rijetko ih učimo kako se nositi s emocijama, granicama i frustracijom.
- Potrebna je sustavna zaštita žrtava, odmah i javno. U slučajevima fizičkog i seksualnog nasilja poruka mora biti jasna: žrtva će dobiti podršku, a nasilje je kazneno djelo i tretira se kao takvo. Uz to, važno je uspostaviti kontrolu nad širenjem nasilnih snimki maloljetnika. Dijete koje jednom postane 'viralna žrtva' tog videa može nositi tu stigmu dugo nakon incidenta. Osim toga, nužna je regulacija algoritamskoga 'guranja' takvog sadržaja maloljetnicima i brzo uklanjanje materijala koji prikazuje nasilje nad djecom. Obavezni kontinuirani programi emocionalne i socijalne pismenosti u školama, koji uključuju regulaciju ljutnje, postavljanje granica, učenje empatije i nenasilnog rješavanja sukoba, postali su jednako neophodni kao svi ostali predmeti. Roditelji trebaju stvarno ući u digitalni život djeteta. Ne 'samo ukloniti mobitel' nego i otvarati razgovor. Djeca koja znaju da imaju odraslu osobu od povjerenja koja njihov svijet shvaća ozbiljno mnogo se rjeđe okreću brutalnosti da bi dokazala da postoje. Ako želimo manje nasilja, moramo prestati reagirati tek kad snimke postanu 'viralne' i početi sustavno učiti djecu i odrasle emocionalnoj pismenosti, empatiji i odgovornosti. Nasilje među djecom nije samo pitanje odgoja nego zrcalo emocionalnog stanja našeg društva - poručuje na kraju razgovora.
'Sadržaji koje gledaju na društvenim mrežama često uključuju agresivne elemente'
Razgovarali smo i s Doroteom Bratuša Juraj, kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom, koja je vršiteljica dužnosti voditeljice Centra za zdravlje mladih pri Domu zdravlja Zagreb - Istok. U razgovoru za 24sata istaknula je da je doba u kojem živimo mnogo kompleksnije nego prije 20 ili 30 godina, zbog čega je djeci i adolescentima danas mnogo toga dostupno u digitalnom svijetu.
- Sadržaji koje gledaju na društvenim mrežama različiti su i često uključuju agresivne ili problematične elemente. S druge strane, došlo je do nesnalaženja jer se roditelji možda ne mogu snaći u moru informacija. I nasilje se više ne događa samo u stvarnom nego i u digitalnom svijetu. Danas ga vidimo mnogo češće. Uz to je površnost kod djece i adolescenata postala mnogo izraženija. Stvari idu brže, a ritam života gura djecu da razmišljaju površno. Brži tempo često znači manje promišljanja o nečemu - kazala nam je Bratuša Juraj.
Nedostatak empatije, dodaje, postaje ozbiljan problem.
- Pitanje povezivanja sve je važnije jer djeca provode više vremena u digitalnom svijetu nego uživo, što dovodi do smanjenja socijalnih vještina i do osjećaja usamljenosti - istaknula je.