Nismo imali internet niti mobitele, mnoga kućanstva još su bila i bez fiksnog telefona, informirali su nas novine, radio i televizija. Od početka rata i napada na Hrvatsku nije bilo dana, čak ni sata, da na televizijskom ekranu nije stajala obavijest o napadima i uzbunama. U najtežim trenucima rata Hrvatska je brinula o gotovo 700.000 izbjeglih i prognanih, kako iz Hrvatske tako i iz BiH, mnoge su hrvatske obitelji primile rođake ili prijatelje iz ratom najteže pogođenih područja.
Bile su to godine velikog straha, a opet, pokušavali smo normalno živjeti, ne uskratiti sebi mladost i lijepe trenutke. Tamo gdje izravnog rata nije bilo, odlazili smo u diskoteke, plesali, zaljubljivali se, natapali jastuke suzama kad bi ljubav prestala - život zbog rata nije prestajao.
Plaće i mirovine bile su male, vrlo skromne, tako se i živjelo. Mladi nisu bili opterećeni izgledom kao danas, no ipak je bilo važno imati "501", jedan par samo, dakako, u Trstu su te traperice koštale 100 njemačkih maraka, danas bi to bilo oko 50 eura - u to doba, za naše roditelje, ogroman izdatak. Toliko su koštale i nove "starke", koje bi se odmah, međutim, moralo zaprljati, bilo je "seljački" nositi nove, čiste tenisice. S još pokojom majicom kratkih rukava, bijelom i crnom, bili smo na vrhu svijeta. Djevojke su se šminkale, no kozmetike nije bilo ni približno kao danas, i bila je puno skuplja, mlade su žene na svoje došle tek kad su, 1996., otvorene prve trgovine popularnog drogerijskog lanca. Imale smo jednu maskaru i ruž, ali vrlo mnogo rock i punk pjesama katastrofalno presnimljenih s tuđega kasetofona na vlastiti, "dvije glave" je malo tko imao. CD-ova još nije bilo, ploče su renesansu također doživjele tek poslije, pa bi za pjesme koje smo željeli snimiti s radija u kasetofonu čekala pripremljena kaseta - nova, prazna, ili neka "seljačija" koju se moglo pregaziti. Snimanim bi pjesmama, zbog efekta iznenađenja, obavezno nedostajao početak.
Nismo "svi sve" slušali, kao mladi u najvećoj mjeri danas, strogo smo se držali svojih žanrova, "cajki" nije bilo, no nije baš ni da su štovatelji Clasha ili Doorsa društvo tražili među poklonicima Miše Kovača ili Magazina.
"As I walk through the valley of the shadow of death...", te 1995. svijet je poludio za reperskim hitom "Gangsta's Paradise" od Coolija, kao i za "Cotton Eye Joeom" od Rednexa. Glazbeni mainstream bili su i Oasis, Blur, Alanis Morissette, Janet Jackson, Robbie Williams baš je bio krenuo u solo vode, njegov se boybend Take That raspao, pa su tinejdžerice širom svijeta mislile da će umrijeti. One koje su slušale punk i rock mislile su da će umrijeti od smijeha jer ove "umiru". Ali, nasreću, nije bilo društvenih mreža na kojima bi se jedni drugima mogli izrugivati. Kad se mladić htio svidjeti djevojci, u istom bi joj tom razredu pod odmorom u ladici klupe ostavio "kartolinu", primjerice Ramonesa, sa svojim potpisom ili bez njega, da bude mističnije. Kako smo imali "pen friends" širom svijeta, s kojima bismo razmijenili pismo svakih nekoliko tjedana, od njih smo mogli dobiti i, recimo, poster Take Thata koji su potpisali svi članovi, pa tako i Robbie, jer ga je naša "penfrendica" u Birminghamu iskamčila za nas. Ili bismo, istim putem, naručili sažetak "The Old Man and the Sea" na engleskom, potreban nam za neki projekt u školi ili maturalni rad. To je bio naš internet.
Domaćom glazbenom scenom žarili su i palili Oliver i Gibonni, Josipa Lisac, Tony Cetinski, Maja Blagdan, Neno Belan, Doris Dragović, Minea, Sandi Cenov, Nina Badrić... Magazin je pobijedio na Dori s pjesmom "Nostalgija", na Euroviziji u Dublinu bio je šesti. Gopčev Psihomodo pop, tih godina na vrhuncu slave, izdao je album "Unpljugd", a Parni valjak osvojio je Porina za album godine, "Buđenje". Koliko je sve to davno bilo, najbolje govori podatak da je Alen Vitasović te 1995. osvojio Porina za debitanta godine. Bio je već vrlo popularan, proslavio se s "Ne moren bež nje", bez koje nije mogao proći niti jedan studentski tulum, a pogotovo ne u Klubu studenata Istre u zagrebačkoj Ilici 13, popularnom "Istarskom". Nije bilo ni tuluma bez, dakako, Dine Dvornika, 1995. je njegova "Afrika" bila hit, jako je popularan bio i E.T. s Vannom, kao i Kasandra, čiji je spot za pjesmu "I've Got a Feeling" bio najskuplji ikad u hrvatskoj glazbenoj produkciji.
Severina je pustila travu zelenu, Senna M bebu malenu, Mandi je pjevala "Nisi me bio vrijedan ti", a Massimo "Benzinu". Nina i Emilija bile su "vlak što zgazit će te, mali"... U kinodvoranama, onim običnim, jer su multipleksi stigli osam godina kasnije, prikazivali su hitove "Batman zauvijek", "Desperado", "Apollo 13", "Priča o igračkama"... Neposredno prije Oluje u kinima je rekorde obarala "Obitelj Kremenko", a "Forrest Gump" te je godine pokupio Oscara.
Na televiziji se u kasnim satima pobožno pratio "Hit Depo", emisija koju su vodili Daniela Trbović i Hamed Bangoura, donoseći nam aktualnu stranu i domaću top listu glazbenih spotova, bili su naš prozor u zapadni svijet, svijet bez rata. Onako kako smo pripremali kasete da bismo s radija presnimili neku "stvar", tako smo navečer pripremali kasete za videorekordere, tko ih je imao, da snimimo omiljene spotove.
Mladi i stari, danonoćno smo pratili vijesti o Oluji, činilo se da će se život uskoro vratiti u normalu, nakon četiri godine straha i neizvjesnosti, velikog broja žrtava i teškog života.
Četiri godine rata slomile su Hrvatsku demografski, ekonomski, u svakom pogledu. U trenutku Oluje još je gotovo 400.000 ljudi u Hrvatskoj izbjeglo i prognano.
Hrvatska kuna uvedena je godinu dana ranije, 1994. U olujnoj '95. prosječna je mjesečna plaća u Hrvatskoj iznosila 1818 kuna, litra benzina stajala je 3,75 kuna, kilogram kruha od tri do pet kuna, litra mlijeka tri-četiri kune, deset jaja koštalo je od sedam do devet kuna, a pakiranje kave od 15 do 20. Najam manjeg stana u Zagrebu iznosio je od 300 do 600 kuna mjesečno, ovisno o lokaciji, danas ga je nemoguće naći za cijenu nižu od 500 eura. Jesu, značajno su otad rasle i plaće, ali dok je stanarina od 500 kuna postala 500 eura, prosječna plaća od 1800 kuna nije sad 1800 eura, pa se '95. njome moglo pokriti tri i pol, a danas se prosječnom plaćom od 1400 eura platiti mogu manje od tri stanarine.
U 1995. smo imali prosječnu inflaciju kakva je i danas, od oko tri posto. No prethodila joj je hiperinflacija koja je u jeku rata bila i troznamenkasta, kao posljedica rata, sloma tržišnih mehanizama, odnosno gubljenja vrijednosti dinara, monetarnog financiranja deficita. Situacija se počela stabilizirati tek 1994. nakon uvođenja kune u svibnju te godine, i provođenjem stabilizacijskog programa.
Što se tečaja tiče, jedna je njemačka marka (DEM) vrijedila 3,33 kune, za dolar je trebalo više, od četiri do pet kuna.
Prosječna je nezaposlenost 1995. iznosila 14,5 posto, deset postotnih poena više nego danas, ali i mnogo manje nego početkom 2000-tih, kad je dosezala rekordna 24 posto.
U godini Oluje Hrvatska još nije imala PDV, uveden je tek tri godine kasnije, i to stopa od 22 posto, na sve. Njemačka marka je bila glavna mjerna jedinica, pa je i kila mozga, primjerice, koštala samo dvije marke.
Kući smo se javljali s telefonskih govornica. U studentskim domovima redovi za njih bili su "kilometarski", a posebno su nam na živce išle djevojke koje bi u slušalicu s dečkima u rodnom kraju šaputale dulje od pristojnih nekoliko minuta. Išlo se i u Branimirovu na poštu telefonirati.
Na maturalac smo išli u španjolski Lloret de Mar, tad nesvjesni činjenice da su se roditelji za to morali odreći osnovnih stvari. Bili smo sretni što se na maturalac '94. ili '95. uopće može, u ratu je to često bilo nemoguće. Nije ni turizma bilo, tek pokoji zalutali hrabri Čeh, kakve se pronalazi i na Velebitu u japankama.
U svibnju 1995. Zagreb je dobio novu zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, obnovljen je Muzej za umjetnost i obrt te kazalište Gavella, planirali su uređenje Bundeka... U lipnju su, zahvaljujući postupku pomognute oplodnje, rođene prve hrvatske petorke, u Petrovoj u Zagrebu, danas tridesetogodišnjaci.
Te '95. Hrvatska je još imala koliko-toliko stabilan omjer broja umirovljenih i zaposlenih, na jednog umirovljenika imali smo gotovo dva zaposlena čovjeka (1:1,97). Deset godina kasnije omjer se srozao na stravičnih 1:1,13, a danas je on 1:1,42, vjerojatno zahvaljujući stranim radnicima, iz čijih se bruto primanja također odvaja za aktualne mirovine. Prosječna je mirovina 1995. iznosila 924 kune, dakle 50 posto od prosječne plaće, danas je ona oko 650 eura, što je 45 posto prosječne plaće, dakle taj se omjer u 30 godina čak i pogoršao.
Odnos uvoza i izvoza ostao nam je gotovo jednak, do danas se nije poboljšao. Te smo 1995. izvezli robe za 24,2 milijarde kuna, a uvezli za 39,2 milijarde, dakle omjer izvoza i uvoza bio je 60 posto, podjednako kao danas, kad imamo robni izvoz u vrijednosti od 23,8 milijardi eura, a uvoz od 41,8 milijardi eura.
Inozemni dug Hrvatske je u 1995. iznosio oko četiri milijarde eura, današnji je 53 milijarde veći.
Što smo tad gledali na televiziji? Imali smo HRT 1, s informativnim, kulturnim i zabavnim sadržajem, i HRT 2, za sport, filmove i dokumentarce. Privatni televizijski kanali još nisu postojali, ili su bili u vrlo ranoj fazi razvoja.
"Dnevnik" je bio alfa i omega svih emisija, popularna emisija bila je i "Slikom na sliku" Dubravka Merlića, emitirana od 1992., no unatoč popularnosti ukinuta je već 1996. godine jer je bila kritična prema vlasti. U zabavnom programu nasmijavala nas je satirična, crnohumorna, politički provokativna sarajevska "Top lista nadrealista", dečki koji su mnogo prije bilo kojih političkih analiza, vidjelica i proroka predvidjeli raspad Jugoslavije i rat. Startali su 1981. u radijskoj, a od 1985. u TV varijanti, i "vozili" do zlokobne 1991., obožavala ih je cijela regija. Bili su naš, jugoslavenski pandan britanskog satiričnog serijala "Leteći cirkus Montyja Pythona", i bili su urnebesni.
Gutali smo i "Santa Barbaru", sapunicu zbog koje je neka gospođa u Sinju, potresena nesretnom sudbinom plavokose junakinje Eden, za njeno ozdravljenje platila misu kod lokalnog svećenika. Jed Allan, u seriji prebogati C.C., glava kuće, bio je hrvatski gost u svibnju 1995., dovelo ga je Hrvatsko-američko društvo uz sponzorstvo Arene. Časopisa Arena, ne trgovačkog centra, taj još nije bio ni u povojima. Allan je došao kako bi promovirao humanitarnu akciju za pomoć osobama s invaliditetom. Domaćini su ga "bedinali" kao kralja, a obožavatelji opsjedali. Kako je izvijestila Arena, dovikivali su mu: "C.C., vrati se i dovedi nam Eden!".
Za aukciju humanitarke donirao je svoju sportsku jaknu, golferske kape i majice iz serije "Santa Barbara". Budući da je tad glumio i u seriji "Beverly Hills 90210", ekstremno popularnoj među mladima, za aukciju je darovao i scenarij posljednje epizode, u kojem su stajali potpisi cijele ekipe te obožavane tinejdžerske serije: Jasona Priestleya, Shannen Doherty, Lukea Perryja..., tog lošeg momka velika srca za kojim su "ginule" tadašnje tinejdžerice.
Te smo se 1995. godine iščuđavali internetu, koji nam je polako kucao na vrata. Na studiju novinarstva učili su nas kako je to nekakva "američka novotarija" o kojoj ne treba mnogo govoriti jer je na dugom štapu... Svijet se, međutim, promijenio mnogo brže, 1995. je po mnogočemu davna povijest.