Gotovo deset tona zelja podijelio je ljudima ovih dana Božidar Mušić iz Velikog Pašijana nedaleko od Garešnice. Nije ga uspio prodati, a nije ga želio zaorati jer šteta je hrane, kaže. Puna prikolica kupusa već nekoliko dana stoji u Bereku, gdje Božidar inače prodaje svoje zelje, i ljudi dolaze autima, kolicima i s vrećama po besplatan kupus.
- Jadan čovjek; mučio se cijelu godinu i onda ga ne uspije prodati. Sad dijeli ljudima, što će. Bolje nego da baci. Lijepo od njega što pomaže - kažu mještani koji dobro znaju Božidara.
Iako su mu 73 godine, i dalje se bavi poljoprivredom, a više od 30 godina sadi i prodaje zelje, ono najbolje, varaždinsko.
- To je hrana. Hrana se ne baca. Kupus je ove godine jako dobro rodio, ali ga nisam uspio prodati jer je došao kasno. U međuvremenu je uvezeno jako puno kupusa iz Poljske i Sjeverne Makedonije, čak 3,5 milijuna kilograma. To je uništilo prodaju nas domaćih proizvođača. Cijeli listopad i studeni nudio sam kupus na prodaju, preko interneta i svakako, nitko nije ni nazvao. Veliki trgovci nudili su 14 centi po kilogramu, što je zapravo uvredljivo, je na 10 tona kupusa dobijem 1400 eura, a s tim novcem ne pokrijem ni to što im ga moram narezati i odvesti. Kad nama prođe sezona, prodamo ga ili zaoremo, trgovci ga u prodaji dignu za 80 posto cijene. I to tako ide na štetu nas proizvođača već godinama - kaže Božidar dodajući kako razumije da treba uvoziti, ali bi bilo logičnije da se uvozi onda kad domaćeg proizvoda nema ili ga nema dovoljno.
Božidarov je OPG već desetljećima poznat po proizvodnji varaždinskog zelja, onog originalnog, vrhunskog, zaštićenog u EU.
Točno 36 godina Božidar se bori s klimatskim promjenama i tržišnim pritiscima, u glavice kupusa unosi ne samo okus i kvalitetu, nego i bogato iskustvo ratarenja, upornost i tradiciju koju ovaj čovjek njeguje na svojim poljima.
- Zemljom se bavim cijeli život. Prvih sto hvati posijali smo zeljem još 1989. godine i od tada nismo preskočili ni jednu godinu. Nekad bude bolje, nekad lošije. Danas imamo dva hektara. Bude godina kad ostane 4-5 tona jer nikad ne prodaš sve, ali ove godine nam je ostalo 30 tona. Prekasno je sazrio. Došao je uvozni - kaže Božidar dodajući kako je iz godine u godinu sve teže nositi se s hirovitim klimatskim prilikama, ali ne misli odustati, jer zemlja je njegov život.
Na njoj rade i sin i supruga, koji su također zavoljeli poljoprivredu i ne namjeravaju od nje odustati.
- Od ovoga se ne možete obogatiti, ali možete solidno živjeti. Nasreću, supruga i ja imamo mirovine, a i djeca nam pomažu, pa nam zelje nije za život. Neki moji prijatelji ga ove godine isto nisu prodali pa su odlučili zaorati ga, a ja nisam imao srca za to. Grijeh je bacati hranu, a znam da je neki ljudi nemaju. Odlučio sam ga podijeliti, i to u Bereku, gdje inače prodajem. Ljudi su tamo dobri, zahvalni, imaju razumijevanja, pa mi neki i gurnu u džep koji euro jer im je žao uloženog rada. Podijelio sam već osam tona i još imam za dati. Neka dođe tko god treba i koliko god treba - kaže Božidar zadovoljan što svoj kupus nije morao pustiti da istrune u zemlji.
- Sadit ću ga opet, dokle god budem mogao. Samo bi bilo dobro da država malo povede računa o nama proizvođačima i kontrolirano uvozi. Treba uvoziti, nije sporno, ali treba i proizvoditi svoje - biti samodostatan s više od 30 ili 40 posto. Naša je proizvodnja daleko kvalitetnija od one koju uvozimo. Glavica varaždinskog zelja nemjerljiva je s ovima koje se prodaju u trgovačkim centrima - ističe Božidar te dodaje kako je i puno drugih problema u ratarstvu.