Nemoj me pitat za film, pitaj za streljivo, to ću ti dati. No, ovo ne mogu, ispričao nam je Željko Gašparović, ratni fotoreporter i vojni dobrovoljac u Domovinskom ratu. Čovjek koji je kamerom i srcem zabilježio najteže trenutke stvaranja hrvatske države. U razgovoru koji ne ostavlja ravnodušnim, Gašparović je otvorio vrata osobnih sjećanja na ratnu svakodnevicu. Tada su se isprepletali strah, odgovornost, gubitak i snaga volje da se dokumentira istina bez obzira na cijenu.
Gašparović nerado govori o Domovinskom ratu. Ipak, za nas se je odlučio prisjetiti kako je to bilo biti vojnik i fotoreporter u isto vrijeme. Nositi kameru u jednoj ruci, a oružje u drugoj. Bilježiti povijest dok ona krvari pred očima. U obrani domovine je bio od 1991. godine kada se uključio kao dragovoljac. Fotoaparat je nosio zbog osjećaja da se stvara povijest, da se događaju velike stvari koje su važne za razumijevanje tog perioda. Od 1991. do 1995. radio je i kao vojnik i kao fotograf.
- Bio sam svugdje: Osijek, Vukovar, Dubrovnik, Karlovac, Maslenica, Zadar, Škabrnja. Cijeli rat sam bio na terenu. Imam snimke, sve imam. Snimio sam zlo, zlo koje ljudsko oko ne bi trebalo gledati. Ali ja jesam i nisam zaboravio. Drago mi je da sam to zabilježio jer je to bio put do naše slobode - kazao je Gašparović.
- Teško je. Da bi dobili dobru fotografiju morate biti što bliže mjestu događaja. Ljudi koji su radili ovaj posao fotografiranja, snimanja, morali su ostati izloženi da bi neki detalj snimili. Osobno na neki način je bilo isključivanje kao nisam nevidljiv, ali sam neko ko radi taj posao pa prati događaje. Međutim, pored mene su stradavali i prijatelji i ljudi, tako da bilo je trenutak kad snimite čovjeka živog i on nakon kratkog vremena pogine jer ga pogodi metak ili pukne granata. Ne znam je li bi trebalo zapravo zahvaljivati Bogu što sam imao tu sreću ili da mi se ništa nije dogodilo - ispričao je.
- Htio sam biti na prvoj liniji. Mene je vodio veliki strah, borba za život, borba za slobodu. Nemoguće je reći da straha nema. Naravno da postoji. Tko kaže da ga nije bilo, nešto tu nije u redu. Svi osjećaju strah, čak i kad vam meci i granate ne padaju blizu. Svakome je život drag, ali na trenutke zaboravite na to. Izađete, izložite se, pa što bude bude - započeo je.
Naglasio je da svaki trenutak bio oprezan, ali mu je bilo važno izaći, zabilježiti, fotografirati i onda se skloniti.
- Naravno da ne trčiš prema granati. U ratu ništa nije sigurno. Prisjećam se prijatelja i zapovjednika Ivice Čaje. Bio je sretan što je došao, a samo nekoliko trenutaka kasnije je poginuo. Bio je prepoznat kao zapovjednik, imao je Motorolu, oznake. Snajperist je prepoznao tu ulogu i djelovao. U ratu je to bilo važno eliminirati zapovjednike. Nas je bilo desetak u blizini, ali metak je našao njega. To je trenutak koji nisam mogao fotografirati. Prije svega jer je to jedna neopisiva bol kada vidiš prijatelja kako gine. Nema niti jedne fotografije tog trenutka. Bio je živ, bio sam s njim. Nisam mogao snimati njegove zadnje trenutke. Nije bilo pitanje štednje nego osjećaja. U tim trenutcima vi niste više fotograf, vi ste suborac - kazao je.
Tigrovi su, kako je rekao, znali prepoznati tko je neustrašiv i tko zna fotografirati. Iako je poslije postao civil, zvali su ga kad je trebalo.
- Dođu po tebe i pitaju: “Hoćeš to napraviti?” Kažem: “Hoću”. I idem, svjestan opasnosti. Ali osjećao sam čast što sam bio s tim ljudima. Nisam imao nikakve privilegije. Bio sam u prvoj liniji kao i svi drugi. Neke sam poznavao, neke ne. Dođeš u ratnu situaciju i ako oni vide da ti možeš s aparatom, mogu i oni s puškom. Onda malo rasteretiš sebe, ostaviš dio opreme da bi se lakše kretao. Nije ovo glorificiranje posla. Svima nam je bilo važno zabilježiti te trenutke. Dolazili su i ljudi iz civilnog sektora, po zadatku urednika. Kad bi došli, uskakali smo. Znao sam njihov posao. I sam sam prije rata radio kao fotograf i pisao. Znao sam što im treba, znao sam da ne poznaju teren. Htjeli su napraviti izvješće za one koji će to gledati - dodao je.
Objasnio je da je fotografiranje i objavljivanje bilo važno ne samo da se zabilježi ovaj povijesni trenutak, već je tad i pružao neku utjehu obiteljima koje su bile razdvojene.
- X puta sam vidio kako ljudi i danas čuvaju te snimke. Tada nije bilo mobitela, ni telefona. Kad bi vidjeli snimku rekli bi “Evo, moj je živ.” To im je značilo sve. Mi smo neko vrijeme snimke slali Hrvatskoj radioteleviziji. Oni su slali samo reportere, a mi smo snimali. To je cijeli jedan svijet. O tim ljudima bi se moglo puno pisati.
- Da sam bio civil, radio bih to kao novinar. Kad sam upao u cijeli stroj postrojbe, radio sam oboje. Sa svim zadaćama kao vojnik, ali aparat je bio uvijek uz mene. Najveći problem fotografiranja u tom periodu je bio manjak filmova. Kako je kazao, dobro je razmišljao što će i kako fotografirati. Kada je ponestalo filma, snalazio se na sve načine.
- Odete s nekoliko filmova, često to sami financirate. Imate 36 snimaka na filmu, nema digitalnog. Kasnije sam se znao kajati što nisam više snimio jer sam štedio film. Kada bi mi ponestalo filma, onda bih molio civilnu ekipu, strane novinare da mi daju svoj. Dali bi mi dva filma. Kasnije sam se snalazio tako da mi je moja obitelj kupila film i po prijateljima vojnicima slala. Znao sam koliko snimaka mogu napraviti - objasnio je.
- Djelovati kao vojnik je jedno, a snimati nešto vas tjera van iz sigurnosti. Volio sam biti na prvoj crti. Neki dolaze kasnije, ali ja sam volio biti tamo kad se događa. Nisam bio jedini s aparatom, ali možda najeksponiraniji jer su fotografije drugačije. Danas kad gledam ratove u svijetu, to mi je drugačije nego ono što smo mi prošli. Drago mi je što sam zabilježio povijesne trenutke - zaključio je.
Za 24sata podijelio je fotografije koje do sada nisu ugledale svjetlo dana.
- Na jednoj fotografiji piše Hrvatska Dubica, ali zapravo se radi o Hrvatskoj Kostajnici, koja je oslobođena baš toga dana - ispričao je Gašparović.
Operacija je započela 4. kolovoza 1995. na cijelom okupiranom području. Na prostoru Novske, konkretno kod Dubice i Kostajnice, istog su jutra – već oko pet sati – postrojbe započele desant čamcima preko Save.
- Radilo se o 125. domobranskoj pukovniji. To su one fotografije s čamcima i vojnicima koji čekaju na obali Save. Neki u rukama drže oružje koje će prevesti preko. Magla se diže. Sve je to uhvaćeno na slikama. Vojnici stoje, čekaju prelazak, pripremaju opremu za drugu obalu - dodao je.
Kontekst tih fotografija odnosi se na Treću bojnu 125. domobranske pukovnije iz Novske, koja je toga jutra izvela prelazak preko Save na dvije točke – kod mjesta Krapje čamcima, te kod Jasenovca preko srušenog mosta.
- Dva vojnika prelaze most. Ta fotografija nije snimljena četvrtog, nego sljedećeg dana jer se fizički nije moglo biti na oba mjesta u isto vrijeme - objasnio je.
Već idućeg jutra, 5. kolovoza, ta je postrojba oslobodila Hrvatsku Dubicu. Prvo općinsko središte na tom području. Dva dana kasnije, 6. kolovoza, druge postrojbe nastavile su prema Hrvatskoj Kostajnici, koja je toga dana i oslobođena. Dio je to impresivnog Gašaprovićeva opusa. Opusa koji će ostati generacijama da znaju što je bio i što su značiki Domovinski rat, a posebno operacija Oluja.
- Tijekom rata upoznao sam mnoge hrabre branitelje, posebno Davora Tomljanovića Gavrana, Tomu Medveda, Ratka Dragovića Kleka i druge iz 1. gardijske brigade Tigrovi, kao i prijatelje iz 125. domobranske pukovnije Novska. I moja je obitelj godinama bila izvan svog srušenog doma, dok nismo ponovno sagradili kuću. Posebno poštujem sve koji su pisali, snimali i fotografirali o ratu, poput Siniše Glavaševića, Gordana Lederera i Pave Urbana, koji su izgubili živote prenoseći istinu. Ponosan sam što sam i ja, poput mnogih drugih snimatelja i fotoreportera, dao doprinos Domovinskom ratu i zabilježio najteže i najslavnije trenutke hrvatske povijesti - kazao je.