Mnogo je puta Lyliane Fournier prošla asfaltiranim putem pored Spomen doma Ovčara, plačući nad svakim prijeđenim metrom tog puta jer je znala da je tu negdje u jesen 1991. godine ubijen njen sin, vukovarski branitelj Jean-Michel Nicolier. Osjećala je da je on i dalje tu negdje, ali posmrtni ostaci nisu nađeni ni nakon više prekapanja terena. Međunarodni su promatrači i istražitelji za Ovčaru doznali već krajem 1991. godine, kad su u srbijanske logore pristizali vukovarski zatočenici koji su svjedočili mnogim zvjerstvima počinjenima na tome mjestu. No sve do okončanja mirne reintegracije, 1996. godine, ta najveća grobnica Domovinskog rata nije ekshumirana. Otkrila je 200 ubijenih žrtava.
Godinu dana ranije otkriveno je 17 ubijenih policajaca i pripadnika ZNG-a u Vili Gavrilović u Petrinji. Od tih godina Hrvatska je u neprestanom traganju za nestalima u Domovinskom ratu i sa svakom sljedećom potrage su sve zahtjevnije i teže.
- Najveći problem s kojim se susrećemo je protek vremena. Naši članovi su ljudi u poodmaklim godinama, velik broj njih se bori s bolešću i samoćom, velik broj njih već nas je napustio. Oni stalno izražavaju bojazan da će umrijeti, a da neće pokopati svoje najmilije. Imaju osjećaj krivnje što nisu dovoljno ustrajali i tražili, no jedni drugima smo podrška, pa to djelomično ublažava kalvariju koju ljudi prolaze godinama. Drugi problem protoka vremena je taj što posmrtni ostaci s vremenom degradiraju, postaje ih teško pronaći, identificirati. Svjedoci koji su postojali umiru, nisu rekli ono što znaju, a sve to čini da je vrijeme naš najveći problem - kaže Ljiljana Alvir, predsjednica Saveza udruga zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata.
Savez čini šest udruga koje okupljaju oko 450 članova. Kad je osnovan 1997. godine, savez je imao više od 1500 članova. Broj se smanjivao s godinama jer je dio onih koji su pronašli svoje najmilije prelazio u udruge roditelja ili udruge udovica poginulih branitelja. Dio članova je napustio ovaj svijet, a s dijelom su izgubili kontakt. Oni koji su ostali stalno pridonose traganju kako god mogu - bilo kao kao korektori, kao kritika ako je potrebno, ali i u aktivnom prikupljanju informacija koje dolaze do njih.
- Važno je i da obitelji znaju da je Zakonom o nestalim osobama donesenim 2019. godine država preuzela obvezu pronalaska, tj. traženja svih nestalih osoba u Domovinskom ratu neovisno o tome imaju li živih članova obitelji - ističe Alvir.
No, iako mnogobrojni, godinama nakon Domovinskog rata gotovo da su bili zaboravljeni.
Do 2016. godine potrage za nestalima bile su nesistematske i prilično površne. Kopalo se na mnogo mjesta, ali bez rezultata. Taj je veliki posao radilo malo ljudi zatvorenih u nepristupačan krug i bilo je jasno kako to nije dovoljno za tako kompleksan posao. Također su imali veoma malo, nedostatno, opreme kojom su obavljali pretrage terena i iskapanja. Obitelji nestalih osjećale su se zaboravljeno i napušteno.
Kad se promijenila vlast u Hrvatskoj, a na čelo Ministarstva branitelja došao Tomo Medved, procesu traženja pristupilo se ozbiljnije. Formiran je velik projektni tim u kojem su bile sve relevantne službe: branitelji, obitelji nestalih, obavještajna služba i pravosuđe. Detektirane su slabosti, a jedna od većih je bila i da se izgubilo povjerenje obitelji nestalih koje su, tijekom godina, same počele tragati za najmilijima.
- Ministar je doista sve reorganizirao. Radili su studiju o tome kako svemu opsežno pristupiti, decentralizirali su nadležnost traganja, pa su u Vukovaru i Splitu otvorene ispostave koje imaju ljude na terenu, doveli su nove ljude u proces, koji su pomno odabrani, nabavljali su specijaliziranu opremu, a paralelno su i radili s informacijama koje su postojale u javnom prostoru. Mnoge od njih bile su dezinformacije, na koje su gubili i vrijeme i resurse, na pretraživanje terena za koje je postojao velik pritisak javnosti i obitelji da treba tražiti baš tu, a tamo nije bilo ničega. Osim toga prijašnja je služba traženja činila mnogo propusta, što je dodatno otežalo rad, pa su nekoliko puta prekapali isto područje za koje se tvrdilo da ima tijela, potom ih nisu pronašli jer su kopali preplitko ili na mikrorazini, a potom su opet išli u prekopavanja, kad su, eto, i pronađeni posmrtni ostaci - kaže Alvir.
Upravo takva situacija bila je s grobnicom u kojoj su pronađeni Jean-Michel Nicolier, Zorislav Gašpar i Josip Batarelo.
- Čak smo i mi obitelji još prije 20 godina govorili da je potrebno kopati pored Spomen doma Ovčara, pored hangara, jer smo imali informacije da tamo mora biti ostataka. Međutim, uporno su nam govorili da tamo nema ničega, ako je i bilo, da je premješteno. I kad su pronašli četiri pripadnika HOS-a kod Marinaca, tad je postalo potpuno jasno da se neke lokacije moraju ponovno pretraživati. Zato je ministarstvo odlučilo ponovno kopati i na Ovčari. Izvukli su cijeli taj već zaključeni predmet, pregledavali sve ranije dojave i informacije MUP-a, obavještajne zajednice, pravosuđa, sva ranije provedena iskapanja i odlučili iznova sve analizirati, pa na kraju i kopati - kaže Alvir te dodaje kako se to dogodilo i s Petrovačkom dolom, za koju se oduvijek pričalo da skriva tijela ubijenih Vukovaraca.
- Prije 20 godina dobili smo odgovore da su to lažne priče, da su provedena istraživanja i nema vjerodostojnih dokaza. No dolaskom ministra Medveda sve se te informacije iznova vrednuju i dolazi se do toga da Petrovačka dola mora biti pretražena. Čak je Petrovačka dola kao deponij bio i saniran, pa smo mi obitelji mislile da je to kraj, da tu doista nema ničega. Pitala sam se hoće li se Uprava za zatočene i nestale uopće usuditi uhvatiti u koštac s Petrovačkom dolom jer je to projekt s ogromnim ulaganjem, s velikim rizikom za ljude koji će na njemu raditi, potrebno je toliko studija, stručnjaka i institucija, poštovanja zakona, a da na kraju sve može biti uzaludno i bez rezultata, i tako će se još i potvrditi priče da se iskapanja rade radi dnevnica i ne znam čega. Mi smo kao obitelji cijelo vrijeme bili uključeni u razgovore i planove. Na pola puta gotovo smo izgubili nadu, ali je Uprava nastavila kopati i, eto, našlo se - ističe Ljiljana Alvir te dodaje kako su obitelji nestalih ogorčene činjenicom da su njihovi sinovi, braća, roditelji, mogli biti pronađeni i prije 20 godina, ali njihova je nada da će ih kad-tad pronaći jača od ogorčenja.
Hrvatska trenutno traga za 1740 ljudi. U proteklih devet godina pronađeno je šest masovnih i više od 40 pojedinačnih grobnica, među kojima i lokacija donedavnog aktivnog odlagališta otpada Petrovačka dola kod Vukovara, iz koje je dosad ekshumirano i identificirano 35 osoba.
Identificirano je 319 nestalih, a zahvaljujući najnovijoj tehnologiji, identitet su dobili i posmrtni ostaci koji su godinama stajali na Zavodu za sudski medicinu i forenziku kao neidentificirani.
U samo dvije godine otkrivene su grobnice u Marincima, Boboti, Berku, Negoslavcima, Bogdanovcima i na Petrovačkoj doli, a nedavno i na Selešu nedaleko od Osijeka.
- Puno nam znači i to da su pronađeni ostaci na Selešu pored Osijeka jer obitelji iz ostatka Hrvatske imaju dojam da je stalna pažnja usmjerena prema Vukovaru, no tereni se pretražuju aktivno i na drugim mjestima - ističe Alvir.
Upravo je u Berku, u siječnju ove godine, ekshumiran Tomislav Pršlja.
- Sve ove godine slutio sam da je tata tu. Govorio sam to svima jer su mi to mjesto pokazali baš ti ljudi iz sela koji su ga i pokopali, a koji su ostali živi nakon logora. Jedino što sam dobio informaciju da je vojska JNA došla u selo ponovno tijekom 1993. godine i naredila da se iskopaju svi ubijeni i zakopani u selu. Ta su tijela premjestili u neke druge grobnice kako bi prikrili počinjeni zločin i ja sam mislio da se to dogodilo i s tatom; da su ga bacili tko zna gdje i da nikad nećemo pronaći njegovo tijelo. A zapravo sam sve ove godine prolazio pored njegovoga groba i svaki put bacio pogled na vrbik - rekao nam je tad njegov sin Erdovan.
Nestali Tomislav Pršlja imao je 51 godinu kad je ubijen. Berak je bio stratište za 56 ubijenih mještana, a 96 ih je zatočeno i poslano u logore, iz kojih se mnogi nisu vratili. Jedna je to od mnoštva sličnih tragičnih priča i sudbina iz Domovinskog rata.
Redakcija 24sata je 2016. godine pokrenula projekt “Nestali u Domovinskom ratu”. U okviru projekta svakog smo tjedna objavljivali potresne ispovijedi roditelja, supruga, braće i sestara nestalih. Tad je Hrvatska tragala za više od 1940 ljudi. Videoserijal pratećih priča imao je tri milijuna pregleda u samo nekoliko mjeseci, a serijal je prerastao u tri knjige koje donose oko 150 svjedočanstava o nestalima i njihovim obiteljima.