Ni 30 godina od završetka Domovinskog rata Hrvatska ne zna sudbinu 1740 nestala ili smrtno stradala građanina. Pitanje nestalih jedno je od najvažnijih pitanja hrvatske državne i društvene politike. Naše institucije sustavno i predano pristupile su pronalasku i identifikaciji žrtava koristeći sve dostupne mehanizme. Svaka žrtva predstavlja ne samo tragediju za obitelj nego i pitanje pravde. Srbija, koja bi u tom procesu mogla pomoći da to želi, trebala bi konačno otvoriti arhive i dati tražene informacije, ali ona je za sada izabrala šutnju. Pomoć u traženju nestalih temeljni je preduvjet suočavanja s prošlošću, koja je važna u procesu pomirenja. Pravda i istina za žrtve moraju biti osigurane kako bi rane mogle zacijeliti, iako će ožiljak uvijek biti prisutan, kao podsjetnik.
Hrvatska nije i neće odustati od traženja istine. Cilj je jasan, pronaći sve nestale, jer obitelji moraju dobiti odgovore. Moraju imati mogućnost odrediti posljednje počivalište svojih najmilijih, jer to je moralni i civilizacijski minimum. Pronalazak nestalih obveza je društva prema onima koji su se žrtvovali za slobodu. Trajno inzistiranje naših institucija u traženju informacija i dokumenata šalje jasnu poruku da Hrvatska ne pristaje na kompromise, ali i da će ustrajati dok se ne pronađe i posljednja žrtva.
Svaka nestala osoba ima ime i prezime, priču koju kao društvo ne smijemo zaboraviti. Traganje za nestalima nije samo dug prema žrtvama i njihovim obiteljima, prema prošlosti, nego je ujedno temelj za budućnost Hrvatske i regije. Dok se ne pronađu svi nestali iz Domovinskog rata i ne završi agonija njihovih obitelji, pravda i pomirenje ostaju nepotpuni. Traganje za nestalima nije samo puko pitanje pravde nego obveza i čin poštovanja prema svakoj žrtvi, ali i njihovim obiteljima, koje desetljećima čekaju informacije.