Ustaški logor Jasenovac bio je radni a ne logor smrti, tvrde Igor Vukić i družina povjesničara amatera, kojima je Sabor dao priliku da u državnom parlamentu prirede okrugli stol "Znanstveni pristup istraživanju žrtava Jasenovca". Uz Vukića, na raspravi je bio Nikola Banić i Pere Šole. Na skupu priređenom u organizaciji DOMiNA i Hrvatskih suverenista izneseno je nekoliko skandaloznih teza, među kojima izdvajamo onu prema kojoj su majstorske radionice "radnog logora" Jasenovac bile imale takvu reputaciju da su se đaci iz drugih dijelova tadašnje NDH "dobrovoljno javljali za praksu u tim radionicama". U logoru nije bilo djece, umrla je zanemariva masa ljudi, a o brojkama – rekli su panelisti - lažu i poimenični popis žrtava (preko 83 tisuće imena) i Franjo Tuđman. Nismo čuli da se u logoru pjevala Mala Floramye, ali sve je išlo u tom pravcu.
Skandalozne izjave u Saboru
Tko je Igor Vukić, glavna „zvijezda“ ovog skandaloznog okruglog stola? To je neuspješni, propali novinar koji je lutao od redakcije do redakcije pokušavajući pisanjem osigurati egzistenciju, no nije uspio pa se prihvatio naplativije aktivnosti, osporavanja ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu. Ljuta desnica ga je objeručke prigrlila jer je po nacionalnosti Srbin, čiji su predaci bili logoraši a otac milicajac, pa služi kao idealan dokaz tezi o Jasenovcu kao oporavilištu u kojemu su logoraši slušali operete i učili zanate. Ako jedan Srbin tvrdi da u Jasenovcu nije bilo likvidacija – ubijani su jedino bjegunci, a ostali su žrtve malarije – što se tome onda ima dodati? Vukić je znao gostovati i u srpskim tv emisijama, sa ozloglašenim četnicima, što jasno stavlja do znanja da desničarskoj Srbiji njegove i slične teze dolaze kao naručene: Hrvati su, ispada, zločinci koji čak i zloglasni logor na Savi, u kojemu je ubijeno nekoliko tisuća Hrvata, prikazuju kao toplice. Aleksandar Vučić ove teze, u jeku prosvjeda, može dočekati s velikim zadovoljstvom. Čak ni u Srbiji nema ljudi, pa ni među četnicima, koji će osporavati masakr u Srebrenici – oni negiraju kvalifikaciju kaznenog djela kao genocida ali ne i masovno ubojstvo Bošnjaka – no nitko ne kaže da je Ratko Mladić u Srebrenici puštao operete. Vukić i društvo se, pak, ne obaziru ni na pjesme tipa „Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara“. Po njima, Maks i mesari bili su humanisti i predavači u obrtničkim školama logorskog kompleksa.
Za vrijeme poslijeratnog suđenja Anti Vrbanu, Ljubi Milošu i drugim ustašama, oni su opisali metode „suhe likvidacije“, (izgladnjivanje do smrti, najčešće Roma), „ubojstva staraca, žene i djece uhvaćenih 1942. nakon ofenzive na Kozari, strijeljanja po hitnom postupku, klanja nožem, zakucavanja maljevima, paljenje tijela u peći, bacanja u Savu, mamljene žrtava u logorsku bolnicu, u ustaškom slengu poznatijom kao ljudolovka…“
“Što se radilo s djecom?” upitao je Josip Hrnčević, tužitelj, Ljubu Miloša. “Ona su također likvidirana na isti način kao i odrasli. U razgovoru s fratrom Majstorovićem doznao sam da je djecu mnogo teže ubijati nego odrasle”, odgovorio je Miloš. “Zašto?” upitao je tužitelj. “Jer dijete ima mnogo jači život nego odrasli.” “Kako je on to znao” nastavio je Hrnčević. “On je to radio”, objasnio je Miloš.
Ante Vrban, ustaški bojnik i član uprave logora Stara Gradiška, kazao je da je u Njemačku na prisilni rad poslao oko 10.000 ljudi, među kojima i žene. “Što je bilo ako su te žene imale djecu?” pitao ga je tužitelj “Oduzimala su se djeca… Ona su određivana za domove u Sisku, Zagrebu, Jaski i Feričancima, a slabu djecu koju je odredio dr. Kunorti, ja sam otrovao“ odgovorio je Vrban. “Kako ste ih otrovali?” “U jednoj sobi ja i Grubešić. Odveli smo ih tamo i onda sam bacio plin ciklon.” “Koliko je moglo biti te djece?” nastavio je tužitelj. “Djece je otrovano samo 63”, kazao je Vrban.
Ljubo Miloš je kazao kako je cilj masovnih egzekucija bio “da se ništi srpstvo, da se unište Srbi u Hrvatskoj.” Pojasnio je: “Nije postavljen cilj, da se izoliraju i pohvaćaju predstavnici velikosrpstva i četništva, nego da se uništi što više Srba, bez obzira na starost i spol. Ovo uglavnom važi i za Židove.”
Ozbiljni povjesničari desnog predznaka Vukića smatraju šarlatanom. Vladimir Geiger piše: „Najsustavnije poricanje i(li) znatno umanjivanje ustaških zločina počinjenih u logoru Jasenovac zastupljeno je ponajprije u javnim istupima i pisanjima povjesničara i povjesničara-amatera Mladena Ivezića, Vladimira Mrkocija, Vladimira Horvata, Stipe Pilića, Blanke Matković, Igora Vukića, Josipa Pečarića, Stjepana Razuma i Romana Leljaka."
Povjesničar Goran Hutinec sa Sveučilišta u Zagrebu piše "Temeljna Vukićeva metoda kojom se koristi kako bi jasenovački logorski sustav prikazao u što boljem svjetlu jest selektivnost u korištenju i citiranju dostupnih izvora i svjedočenja.... Vukić selektivno koristi mnoga svjedočanstva, poput teksta Ante Cilige iz kojeg prenosi podatke o izložbi predmeta izrađenih u logoru na Zagrebačkom zboru ili o njegovu dovođenju u logor redovnim vlakom uz slabu pratnju, no prešućuje sve dijelove istog svjedočanstva u kojima Ciliga opisuje masovne likvidacije na Gradini u ljeto 1942. ili ubijanje zatočenika vraćenih iz zemunskog logora. Od Milka Riffera preuzima navode o nastupima logorskog orkestra i povoljnom stanju u logorskoj bolnici u mjesecima zatišja 1943. godine, no prešućuje iskaze o zlostavljanju zatočenika pri radu na nasipu, likvidaciji logora IIIC, masovnom ubijanju Roma…“
Igor Vukić, Vojislav Šešelj, Marko Skejo, pokojni Mladen Schwartz – takve figure postoje u svakom društvu, ali tek u malom broju država, poput naše, mogu govoriti u parlamentu. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi takve teze izricali u Austriji – gdje se za njih plaća visoka globa ili se ide u zatvor; no za takvo nešto oni nemaju hrabrosti. Ovo je veliki gaf Gordana Jandrokovića i, nema sumnje da je za sve znao, i da je sve amenovao, Andreja Plenkovića. Revizionističko je tijesto i ispod njihova valjka izašlo.
- Mene, izravnog, živućeg svjedoka tog vremena i tih zločina, nikad nisu kontaktirali, nikad ništa pitali, kaže za 24sata Oleg Mandić, 92-godišnji preživjeli logoraš Auschwitza, komentirajući sramotni skup u utorak u Saboru. Ovaj je umirovljeni pravnik i novinar iz Opatije, u Auschwitzu završio kao 11-godišnjak, i bio je, s majkom i bakom, posljednji zatočenik koji je nakon oslobođenja logora iz njega izašao, 2. ožujka 1945. Preživio je sedam mjeseci pakla, gladi i bolesti.
- Jako me razočarao Plenković. Ne sviđa mi se kud ide naša Hrvatska. Atmosfera straha još nije velika, ali smo na dobrome putu da je bude, ističe Mandić.