Život je taj koji piše najnevjerojatnije priče, kaže Sanja Zoričić Tabaković, umirovljena sutkinja iz Zagreba, ujedno predstavnica židovske nacionalne manjine Grada Zagreba. Njenu majku, Židovku Veru Zoričić, djevojački Schwabenitz, tad dvadesetogodišnjakinju, za vrijeme NDH su u Zagrebu skrivale, i tako ju spasile Jozefina i Đurđa Belić, nakon udaje kasnije Đurđa Peternel, prabaka i baka Igora Peternela, saborskog zastupnika stranke DOMiNO.
Klub zastupnika te stranke i Hrvatskih suverenista organizirao je okrugli stol u Saboru na kojem se umanjivalo broj žrtava u Jasenovcu, i negirao zločinački karakter tog logora.
Jozefina i Đurđa su zbog spašavanja djevojke Vere 2004. proglašene pravednicima među narodima, njihova su imena u Yad Vashemu u Jeruzalemu, u memorijalnom centru posvećenom žrtvama Holokausta.
Komentirajući održavanje okruglog stola, Peternel je kazao kako je znanost tu da propitkuje.
- Povijesni revizionizam je legitiman,svaka znanost je tu da propitkuje. Može se doći do novih podataka, polemizirati sa starima, rekao je Peternel o okruglom stolu. Izjavio je i to da se "prvo mora riješiti prošlost kako bi se moglo ići u budućnost, a s obzirom na to da je Republika Hrvatska godinama talac tih rasprava i tih prenapuhanih brojki oko žrtava, onda je dobro pozvati neke znanstvenike koji imaju neke metode kojima dokazuju da je to prenapuhano. I što je tu problem? Ja ne vidim", izjavio je.
Peternelova baka Đurđa, rođena 1919., kao djevojka je s majkom Jozefinom živjela u lijepom velikom stanu na Mažuranićevu trgu. Vera Schwabenitz joj je bila prijateljica, ne bliska, ali dobro su se poznavale. Vera je pak s majkom i ocem te dvije sestre živjela blizu, u Masarykovoj, odakle su 1941. izbačeni iz stana. Kako bi izbjegli deportaciju, obitelj se razdvojila - najstarija sestra Jelka kojoj su bile 22 godine je pobjegla u partizane, roditelji i najmlađa, desetogodišnja kćer Estera su s lažnim dokumentima uspjeli doći do teritorija pod talijanskom okupacijom, a Vera, te 1941. dvadesetogodišnjakinja, otputovala je teti u Beograd. Ubrzo se sama vratila u Zagreb. Sve nam je ispričala njena kći Sanja, rođena 1950., nekadašnja sutkinja Visokog prekršajnog suda i dugogodišnja aktivistkinja Židovske općine Zagreb.
'To je bilo neprocjenjivo'
- Mama i ja smo bile u Yad Vashemu i vidjele pločicu i drvo posvećene Jozefini i Đurđi Belić, to što su napravile za moju mamu je neprocjenjivo, ogromno. Čitava je njihova obitelj znala da moja majka živi u njihovu stanu, ali nitko nije progovorio, izdao moju mamu. Štoviše, u jednoj od soba živjela je i njemačka telefonistica ili šifrantica, koja nije znala tko je moja majka doista, ne znam kako su to Jozefina i Đurđa uspjele izvesti. Trebala je za to izuzetna hrabrost, priča za 24sata sutkinja Tabaković.
- Prije Belića, mama se vratila iz Beograda gdje je bila kod svoje tete, i tražila je vezu za odlazak u partizane. Imala je krivotvorene dokumente na ime Vera Samardžija. U Beogradu je bila jako nesretna, svakodnevno je gledala kako Židove trpaju u kamione i odvoze, jednom je bila na rubu da se i sama popne na kamion, toliko je bila izvan sebe. Vratila se u ustaški Zagreb, u kojem više nikoga od njenih nije bilo, nastavlja Tabaković priču svoje majke.
- Nikoga nije mogla naći tko bi joj mogao pomoći pa je nazvala svog nekadašnjeg šefa u vrtlarskom centru, u kojem je prije, kao srednjoškolka, bila na nekakvoj praksi. Ispostavilo se da on radi u Glavnom ustaškom stanu no pomogao joj je, izradio joj je propusnicu i našli su se u slastičarnici u Nikolićevoj, današnjoj Teslinoj. Rekao joj je: Dijete drago, što je tebi, što radiš u Zagrebu, a ona mu je odgovorila da nema kamo, i da traži vezu za partizane. Dao joj je propusnicu za cijelu Hrvatsku. Nakon rata je uhapšen, Petranović mu je bilo prezime, mama je samoinicijativno otišla na sud i svjedočia da ju je spasio, pa je pomilovan, priča Tabaković.
- Prije dolaska u kuću Belić, mama se skrivala po haustorima, pozvonila je i na vrata prijatelja svojih roditelja na Trgu bana Jelačića. Njihov je najmlađi sin bio Vlado, nekoliko godina stariji od mame, ali on nije tu živio. U stanu su živjele mama i kći, i primile su moju mamu. No Vlado je bio upravnik "Sing Singa" na Mihaljevcu, mučilišta i zatvora Ustaške nadzorne službe, u kojem su zvjerski mučeni i ubijeni brojni zagrebački antifašisti i komunisti. Jednog je dana Vlado došao k mami i sestri, u uniformi, i povikao: Što ova čifutka radi u mojoj kući?!, na što su njegova majka i sestra pale na koljena i izmolile ga da moju mamu ne prijavi, ali je odmah morala otići.
'Nisu morale, ali su riskirale svoj život'
Veru su tad primile Belićke.
- Nisu morale, ali su to učinile, riskirajući svoj život. Mama ih je prijavila u Yad Vashemu za pravednice naroda, procedura proglašenja je trajala nekoliko godina. Kad su dobile priznanje, Jozefina više nije bila živa, ali Đurđa jest, i ona je umrla relativno brzo nakon toga. No znam da je Đurđi, Peternelovoj baki, priznanje jako puno značilo. Na dodjeli medalje u Zagrebu bio je prisutan i Peternel, njegova majka i teta također, prisjeća se sutkinja. S Peternelom nije u kontaktu, kaže nam, jednom su se nakon dodjele medalja samo sreli, kad ga je uime Židovske općine zamolila da napiše pismo o baki i prabaki.
- Napisao je krasno pismo, kako je ponosan na njih i da mu to puno znači što je njegova obitelj pokazala ogromnu humanost.
- Ja sam jako ponosan na svoju baku i prabaku, ta je priča jako lijepa. Baka je svoju prijateljicu spasila od Nijemaca, kaže za 24sata Igor Peternel. Na pitanje je li ju spasila od Nijemaca ili ipak ustaša, odgovara kako je u zgradi živjela njemačka natporučnica, ne zna je li bila u stanu pokraj, ili s njima u stanu.
- Vera je bila prijateljica moje bake, zato ju je baka spasila. To ne govori da je bila simpatizerka partizanskog pokreta, dodaje Peternel. Bila su takva vremena da su ljudi spašavali jedni druge. Ne zna gdje je Vera poslije završila.
Kod Belića je bila od zime 1941. do travnja 1942. , kad se prebacila k rođacima u Caprag pored Siska. Nakon samo mjesec dana ujak je s njom, s lažnim dokumentima, pobjegao u Primorje pod talijanskom okupacijom, odakle je otišla u partizane. Veza za partizane joj je bio Andrija Grgurić iz Lokava u Gorskom kotaru, poznat kao Dimnjačar iz "Kapelskih kresova". Do kraja rata je bila u partizanima u Gorskom kotaru, kao bolničarka u partizanskoj bolnici u Drežnici. Sudjelovala je i u spašavanju promrzlih partizana s Matić poljane iznad Mrkoplja, na kojoj je njih 26 ostalo smrznuto, a mnogi su još pretrpjeli teške ozebline. Partizani su na temperaturi od minus 30 i sa snijegom do struka prepješačili pedesetak kilometara preko šume, krećući će od Drežnice prema Primorju.
- Ne znam kakve veze imaju moje baka i prabaka s okruglim stolom. Ako niste priimijetili, ja ni jednu izjavu nisam dao, mi iz DOMINO nismo bili govornici na okruglom stolu. Ja sam otvorio prostor već za tri okrugla stola, i za četvrti ću, ja otvaram prostor, zaključuje Peternel.
Kako priču zaključuje Sanja Tabaković, mama se nakon rata vratila u Zagreb, spašeni su bili i njeni roditelji s najmlađom sestrom Esterom, 1948. su otišli živjeti u Izrael. Najstarija sestra Jelka, prijeratna SKOJ-evka, poginula je u partizanima već 1941.
Poslije rata se Vera i Đurđa nisu dugo vidjele, a onda su se kasnije znale povremeno sresti. Vera je Đurđu i njenu majku Jozefinu predložila za medalju pravednika među narodima, koju su ove dvije hrabre žene i dobile. Vera je umrla 2021., napunivši sto godina.