Bilo koga da upitaš tko je najveći humanitarac u Imotskoj krajini, Splitsko-dalmatinskoj županiji, svi će uglas reći "Čedomil", poznatiji kao Čedo Lizatović. Duga sijeda brada i kosa nisu umjetne nego prirodne, a ovom 70-godišnjaku iz zabiokovskog sela Krstatice itekako dobro pomognu u prosinačkim danima jer Čedo je od Sv. Nikole doslovno 24 sata na dan na raspolaganju svima koji požele razveseliti najmlađe darovima koje će im uručiti "pravi Djed Mraz".
Nije Čedi teško obilaziti predškolske ustanove, društvene skupove, na kojima s radošću preuzima ulogu djeci omiljenog sveca.
- Je, volim ja to, volim djecu, poglavito kad mi bez straha prilaze. Vjerujte, ponekad i na darove zaborave. Jedna malena djevojčica koja mi je ovih dana sjedila u krilu onako sramežljivo je dodirnula moju bradu, lagano je potegnula, a onda već u sljedećem trenutku glasno doviknula svoj mami: 'Ali, mama, prava je', a onda me čvrsto zagrlila. To su trenuci sreće, kad znaš kako si nekog usrećio. Ipak, posebni su mi susreti u ustanovama za djecu s posebnim potrebama. Takva jedna je i u Imotskoj krajini, 'Slava Raškaj', kamo svake godine dolazim, dijelim darove i provodim vrijeme u igri i priči. Za mene su ta djeca nešto posebno, izmamiti osmijeh na njihovom licu je, vjerujte mi, blagoslov - govori nam Čedo.
Ovih je dana bio zauzet i oko živih jaslica, onih u Prološcu, Podstrani, gdje je preuzeo ulogu pastira, dok su mu pomoćnice bile njegove magarice, Gala - na čijim je leđima Marija s Josipom putovala do Betlehema, Luna, Lusi i Nena. Teško je Čedu ovih dana "uhvatiti" kako bi odvojio malo vremena za razgovor jer ovih je dana zauzet i posjetima domovima za stare i nemoćne, gdje besplatno frizurama, šišanjem i brijanjem uljepšava korisnike.
Zadnje nedjelje u ovoj godini Čedo je prvenstveno uz svoje blago, koje je njemu na prvome mjestu jer on je već godinama jedan od posljednjih zabiokovskih pastira. Tek hladna bura koja je zapuhala u nedjeljno jutro u Krstaticama s pogledom na Biokovo i Sv. Juru, kamene kuće, uglavnom zatvorenih škura, jer staro je pomrlo a mlado se iselilo, remeti mir, ali pojačava idilu nekih davnih godina i zima kad su uski bili zabiokovski klanci kojima je odjekivala pjesma pastira. Danas Čedo i supruga mu Ljilja uz tek pokojeg stanovnika Krstatica održavaju tradiciju i uzgajaju blago. Čedin životni put uvijek je bio i ostao zanimljiv. Kao mlad otišao je u Australiju, nakon nekog vremena skrasio se u Kanadi. Majstorski zanat frizera izučio je dok su mu mušterije bili poznati kanadski hokejaši. Svjetla velegrada i život u tuđini za Čedu nisu bili rješenje, pa se 90-ih godina prošlog stoljeća odlučio na povratak.
- Nigdje nije lijepo kao kod svoje kuće, na svom ognjištu. Zato bih poručio svim mladima koji su odlučili ili odluče živjeti u ovim ruralnim mjestima da njeguju svoje običaje, svoju tradiciju, koja je neprocjenjivo baštinsko blago - govori Čedo dok stišće uzde svoga Groma.
- Dobio sam ga prije 17 godina kao malo ždrijebe. Moja kuća nikad nije bila bez konja. Tradicija je to u mojoj obitelji duga više od 150 godina. Moj pradid Markan imao je konje, moj did Jakov, moj ćaća Jakov i sad, evo, ja. Kad sam ga dobio, odmah sam vidio kako je riječ o posebnom konju. Njegov pogled, sjaj u očima poput groma bili su mi dovoljni da mu dam ovo ime. On je meni više od konja. On je moj prijatelj, suradnik, jednom riječju sve - ponosno će Čedo dok Grom podiže glavu, čiju grivu lagano nosi biokovski povjetarac.
Za ljetnih, već zaboravljenih vršidbi žita u guvnu, Grom je ostao jedini konj s kojim Čedo trga tradiciju iz zaborava. Uz Čedu, koji se nekoliko puta uspješno dokazao i kao glumac, od "Hrvatskih kraljeva" i drugih dokumentarnih filmova, i Grom je imao svoje uloge. Prvi put u dokumentarnom filmu "Dubrovačka Republika", potom u dokumentarcu o Sinjskoj alci.
- Na njemu se nosila Gospina slika iz Rame u Sinj, glumio je i u filmu o Kliškim uskocima. Za Sv. Nikolu uvijek je uz mene i sad vi meni recite kako ga ne bih volio, a najprije poštovao ovu plemenitu životinju - nastavlja Čedo dok miluje glavu svoga Groma. Sjećanje ga vraća u 2012. godinu.
- Te godine napadao je onaj veliki snijeg, smetovi su bili veći od tri metra. Naša su sela ostala odsječena u snijegu, a u njima staro i nemoćno, bez osnovnih namirnica. Sjećam se da smo kruh, mlijeko i lijekove jedino ja i moj Grom mogli dostaviti. Kroz snježne smetove probijali smo se do udaljenih kuća i nosili namirnice. I nije mi bilo teško jer sam bio svjestan u kakvim se uvjetima nalaze - nastavlja svoju zanimljivu životnu priču čovjek sijede brade poput svetog Nikole, Djeda Mraza, pastira koji su pohodili Isusa u štalici, do apostola Andrije, koji je uz Isusa bio i na Posljednjoj večeri, jer Čedo 28 godina sudjeluje u uprizorenju Muke Gospodinove u Imotskom.
Gledajući njegov osebujan fizički izgled, kroz misli prolaze sve one uloge koje ovaj jednostavni čovjek velika srca preuzima na sebe da bi obradovao druge. Sve dok bude mogao, kako napominje, rado će se odazivati na pozive za opće dobro. Jer kako sam kaže, nema veće sreće nego izmamiti osmijeh na licu bližnjega, potrebitoga, starog i nemoćnog. Svojim pogledom prema gazdi kao da to potvrđuju i njegove magarice, posebno mezimica Nena, dok se mirno odmaraju na svježem zraku nakon napornih uloga koje im Čedo udjeljuje. Na kraju, kad sve uloge zbrojiš, dodaš i oduzmeš, ostaje tek jedna glavna, samo čovjek koji sa svojim blagom krči zabiokovske pute i oputine 365 dana u godini.