Bila sam vojnik na prvoj liniji. Kad bi netko bio ranjen, krpala sam ih kako sam znala. U Vukovaru je bio pakao. S ono malo što smo imali držali smo se, govori Vasilija Tucker.
Pune 34 godine prošle su od riječi Siniše Glavaševića, novinara koji je iz okupiranoga grada preko radija poručio: "Heroji ovoga grada potrebni su još neko vrijeme kao živi svjedoci ovoga rata". Danas te riječi ponovno odzvanjaju u tišini Kolone sjećanja. Ove godine iz dvorišta vukovarske bolnice, iz kolone koju će predvoditi braniteljice Grada heroja.
POGLEDAJTE VIDEO:
One koje su liječile, nosile ranjenike, dijelile kruh, pa i strah, ali i one koje su stajale na bojišnici, uz rame muškarcima. U Domovinskom ratu sudjelovale su tisuće braniteljica. U Vukovaru ih je bilo samo nekoliko desetaka, ali njihova je hrabrost jednako velika kao kod muških suboraca. Ove godine nose posebne plave šalove s natpisom "Braniteljice grada Vukovara".
Vukovar su branili pripadnici Zbora narodne garde, policije i dragovoljci HOS-a, ustrojeni u legendarnu 204. vukovarsku brigadu. Oko 1800 ljudi tri mjeseca danonoćno je odolijevalo napadima kojima će cilj bio osvajanje grada. Među njima žene, naše sugovornice. Jedna od njih je Vasilija.
- Bilo je teško. Ranili su me 10. listopada 1991. Bila sam u zadnjem konvoju koji je izvlačio ranjenike za Zagreb. Izvukli su nas 20. listopada. Trebali su sve izvući tad.
Uspješno je izašlo 107 ljudi, a ostali, zna se kako su završili, na Ovčari - kaže nam.
Ranjena s 11 metaka, jedva je preživjela.
- Nisam bila svjesna koliko sam ranjena. Nisam htjela ići u konvoj, ali doktor mi je rekao da mi trebaju četiri operacije. Bila sam nepokretna. Da sam mogla hodati, pobjegla bih i sakrila bih se. Tako bih ostala u svom Vukovaru - kaže nam.
Kad je čula da je Vukovar pao, bila je u bolnici Sveti Duh u Zagrebu.
- Doktor mi je rekao da je Vukovar pao. Nisam mu vjerovala. Odvezli su me da pogledam 'Dnevnik'. Kad sam vidjela te snimke, slomila sam se. Samo sam se pitala što je s tim ljudima, djecom, ženama - prisjeća se.
Za Vasiliju je Kolona sjećanja sveto mjesto tuge i ponosa.
- Ja to zovem Kolona smrti. Neki su tu prošli zadnji put i nikad se nisu vratili. Nije lako. Ali ponosna sam što braniteljice predvode Kolonu. Nije nas bilo mnogo, ali bile smo tu. Za dečke je to značilo puno, bile smo im kao sestre, majke. Brinule smo za njih - govori nam ponosno.
U Koloni sjećanja ove godine bit će i Jadranka Ravančić Lisičar, medicinska sestra po struci. Te krvave 1991. bila je na terenu gotovo svaki dan. U jednom trenutku, prisjeća se, dok je pokušavala spasiti staricu koja je ležala na cesti na crti razdvajanja, ugledala je na sebi crvenu točku. Znala je što to znači.
- Rekla sam baki: 'Gotovo je, bako, gotove smo i Vi i ja' - kaže nam danas, 34 godine poslije, medicinska sestra i braniteljica.
- Poslije mi je čovjek s porte u bolnici rekao da je prepoznao moj glas i rekao snajperistu da me ne ubije - govori nam.
Taj trenutak, kaže, nikad neće zaboraviti. Kao ni sivo nebo iznad Vukovara, nebo koje se činilo kao da je zavjesa spuštena nad gradom.
- To sivo nebo iznad Vukovara neću nikad zaboraviti, bilo je kao da se nekakva zavjesa nadvila nad grad. Kad hodam ulicama, vidim sve te poginule ljude kojima sam sklopila oči - kaže medicinska sestra kroz suze.
- Previjala sam ranjenike, vozila ih u bolnicu. Više sam bila vani nego unutra. Letiš s terena na teren, bilo je nestvarno. Zateklo me svašta, zavezani policajci na autima, bradati vojnici s noževima za pojasom. Takve sam likove do tada viđala samo u filmovima - govori Jadranka. Prvi šok doživjela je nakon Borova Sela, kad je morala na teren sakupljati tijela.
- Dana 27. lipnja 1991. išla sam na vojni poligon, nismo znali što nas čeka. Sakupili smo više od 40 leševa. Taj susret u meni je stvorio gorčinu koja zauvijek ostaje - govori nam.
Kad je grad pao, Jadranka je s kolegama iz bolnice završila zatvorena u gipsaonici.
- Došli su novi direktor bolnice i Šljivančanin. Zatvorili su nas i ispirali nam mozak. Rekli su da smo izdajice, da trebamo ostati, imali smo političko predavanje. Ranjenici koje smo iznosili kasnije su završili na Ovčari - prisjeća se Jadranka.
Iz grada su izašli 20. studenog 1991.
Slike razorenoga grada
- Vozali su nas po Vukovaru, a iza nas je bio tenk. Strašno je bilo gledati te ruševine. To sivo nebo, to je nešto što se ne zaboravlja. Kad smo išli preko drvene pijace, iz jedne kuće sam vidjela potok krvi. Od tada tuda više nisam mogla proći - govori nam.
Mira Komunickej također će biti u Koloni sjećanja. Svoj Vukovar branila je sa suprugom Palom Horvatom.
- Moj suprug priključio se narodnoj gardi, a ja nisam mogla čekati. Rekla sam: 'Ako trebamo poginuti, poginut ćemo zajedno' - govori nam Mira.
Ona i pokojni Zorislav Gašpar, čiji su posmrtni ostaci nedavno nađeni na Ovčari, u jami sa Jean-Michelom Nicolierom, bili su na minobacaču.
- Dodavala sam granate. S njima smo bili do zadnjeg dana. Mojeg su supruga zaklali na Veleprometu 18. studenog 1991. godine. Ekshumirala sam ga prije sedam mjeseci na Petrovačkoj doli - kaže kroz suze Mira. Sjeća se i posljednje večeri sa suprugom.
- Dana 17. studenog navečer opraštali smo se. Uhvatio me za obraze i rekao: 'Obećaj mi da ćeš me čekati'. Ja sam ga čekala 34 godine - kaže nam.
Kad je nakon identifikacije vidjela što je od njega ostalo, svijet joj se srušio.
- Prebili su svaku kost na njemu, pa su ga zaklali, pa pucali. Našla sam ga bez glave, samo nekoliko kostiju. Sad mi je još teže jer se ne mogu pomiriti s tom slikom. Liježem i ustajem s tim - kaže nam. Mira je u ratu izgubila i sestru, ubijenu 1991. u petome mjesecu trudnoće.
- Ubili su je s 19 godina. Ekshumirali smo je 1998. Ja sam jedna velika, velika otvorena rana - govori braniteljica. Nakon pada grada u Veleprometu su razdvojili nju i supruga.
- Kad smo stupili u Velepromet, dočekao nas je četnik iz Vukovara Stevo Cindrić. Rekao je: 'E, došao si, Palika'. Razdvojili su nas i više ga nikad nisam vidjela živog ni mrtvog - rekla je.
Mira se uspjela spasiti zahvaljujući majci.
- Četnici su vikali: 'Tko je Mira Palikina, da je koljemo, da joj siječemo jezik'. Htjela sam se javiti, bilo mi je svejedno hoću li preživjeti. Majka me spriječila - govori nam.
Završila je u podrumu na Veleprometu, s majkom.
- Ujutro je ušao četnik i rekao: 'Sve Hrvatice van'. Došli su autobusi, a unutra mogu samo majke s djecom. Meni su rekli da uđem, ali neki Crnogorac je rekao: 'Samo majke s djecom'. Krenula sam izlaziti, a onda je došao taj vojnik i rekao: 'Ostavi ih'. Tako smo ostale unutra - kaže nam Mira.
- Cijelo vrijeme taj nam je četnik govorio: 'Ustaše, pogledajte što ste napravili, sve je srušeno' - prisjeća se.
Doktorica Neda Striber 1991. godine radila je u Vukovaru kao djelatnica medicinskog centra, odnosno bila je liječnik početnik na specijalizaciji.
'Teško je opisati posljednje trenutke...'
- Kao i svi drugi djelatnici, radili smo u nemogućim uvjetima sa željom i voljom pomaganja drugima. Prihvatili smo te okolnosti u kojima smo se svi našli. Iz Vukovara sam izašla nakon pada grada, kad su svi djelatnici izlazili u koloni. Taj 18. studenog 1991. godine sjećanja su i uspomene koje traju cijeli život, nešto o čemu rijetko kad govorimo, uglavnom kad se nađemo mi djelatnici bolnice. To je nešto što dijelimo bez riječi, to su trenuci koje teško prepričate nekome tko nije bio tamo i koji nije svjedočio tome svemu - rekla je doktorica Neda.
Istaknula je i kako su te slike urušenoga grada, pacijenata u vukovarskoj bolnici, koja je ostala i bez lijekova i bez zavoja, uspomene koje traju cijeli život. Kako dodaje, pokušava ih potisnuti, ali one su i dalje tu.
- Jednostavno nismo znali što nas čeka. Nadali smo se da će sve završiti kako bismo mogli ponovno vidjeti svoje najmilije. Tad nismo znali ni gdje su nam obitelji, mislim da nismo bili svjesni što se događa. Teško je izdvojiti neke trenutke, to su lica svih pacijenata, zadnji kontakti s pacijentima, kad smo ih hrabrili, govorili o boljem sutra, o tome kako ćemo sutra biti s obiteljima. Ti pogledi straha, te posljednje trenutke teško je opisati - govori doktorica.
Kako kaže, posljednje trenutke u Vukovaru pamti kroz strah jer nisu znali što će s njima biti dalje.
- Posljednji trenuci zauvijek su mi se urezali u pamćenje, a prvenstveno je to bila želja da zaštitimo pacijente i da s njima podijelimo sve ono što je uslijedilo, to neznanje što će biti - kaže nam doktorica.
Ističe i kako je ponosna s obzirom na to da će ove godine biti među nekoliko desetaka braniteljica koji će predvoditi Kolonu sjećanja.
- Teško je jednom riječju opisati kako se sad osjećamo, svake godine nalazimo se u Vukovaru i iz poštovanja prema žrtvama i zahvalnosti što su oni nama omogućili, da nastavimo živjeti. To je trenutak poštovanja, samo mi koji smo bili tamo razumijemo se i bez riječi. Mi tad ne trebamo ništa reći, a dovoljan je jedan pogled i da smo sve rekli - zaključila je doktorica.
Kad Kolona sjećanja krene, kao i svake godine 18. studenog, ulicama koje još čuvaju tragove rata, tišina će govoriti više nego tisuće riječi. Među desecima tisuća hodočasnika koračat će žene koje su u ratu nosile bijele kute, uniforme, djecu na rukama i strah u očima. Osim naših sugovornica, ondje će biti Mirjana Semenić Rutko, Silvana Kokot, Marija Meden, Mira Vrdoljak i ostale.
Ove žene nisu tražile priznanja, nisu tražile naslove ni spomenike. One su bile ondje, u podrumima, na bojišnici, u bolnici... I to u tišini. I zato su, 34 godine nakon što je Vukovar pao, zaslužile predvoditi ovogodišnju Kolonu sjećanja.