Gary Leon Ridgway, poznatiji kao 'Green River Killer' godinama je bio bezlična prijetnja koja je terorizirala američki sjeverozapad. Dok su detektivi slagali mozaik nestalih djevojaka, on je mirno odlazio na posao, farbao kamione i nedjeljom odlazio u crkvu. Iza fasade prosječnog američkog radnika krio se jedan od najgorih serijskih ubojica u povijesti SAD-a, predator koji je desetljećima izmicao pravdi zahvaljujući kombinaciji sreće, policijskih propusta i vlastite proračunatosti.
Službeno je osuđen za 49 ubojstava, no sam Ridgway tvrdi da je broj njegovih žrtava puno veći, vjerojatno iznad 70, a možda i blizu 90. Njegov krvavi pohod trajao je od ranih osamdesetih sve do kraja devedesetih godina, a mete su mu bile najranjivije skupine društva – seksualne radnice i tinejdžerice koje su pobjegle od kuće.
Tko je zapravo Gary Ridgway?
Rođen 1949. u Salt Lake Cityju, Ridgway je odrastao u problematičnoj obitelji. Kasnije je psiholozima otkrio da je imao složen odnos s majkom, koju je opisao kao dominantnu ženu, te da je istovremeno osjećao seksualnu privlačnost i duboku mržnju prema njoj. Iako je imao kvocijent inteligencije u "niskim osamdesetima" i borio se s disleksijom, Ridgway je posjedovao lukavost koja mu je omogućila da godinama vara sustav.
Radio je kao ličilac kamiona u tvornici Kenworth u Rentonu, Washington. Kolege i susjedi opisivali su ga kao prijateljski nastrojenog, ali pomalo čudnog tipa. Ženio se tri puta, a tijekom drugog braka postao je vjerski fanatik koji je obilazio vrata i propovijedao Bibliju. No, iza te maske pobožnosti krio se mračni dvostruki život. Imao je neutaživ seksualni apetit i opsesiju prostitutkama.
- Mrzio sam većinu njih, ali sam ih i trebao - priznao je kasnije istražiteljima, objašnjavajući svoj odnos prema ženama koje je ubijao.
Kako je nalazio žrtve?
Ridgway je svoje žrtve uglavnom pronalazio duž Pacific Highway Southa u blizini Seattlea. Koristio je sliku svog sina kako bi stekao povjerenje djevojaka i namamio ih u svoj kamionet. Njegova metoda bila je brutalna i intimna – davljenje.
Nakon što bi ih namamio u vozilo ili odveo svojoj kući, Ridgway bi ih zadavio, najčešće golim rukama ili ligaturom, koristeći zahvat podlakticom s leđa. Većinu tijela bacio je u šumovita područja oko rijeke Green River, po kojoj je i dobio nadimak. Ono što njegov profil čini posebno uznemirujućim jest činjenica da ubojstvo često nije bilo kraj.
Ridgway se redovito vraćao na mjesta gdje je ostavljao tijela kako bi s njima imao seksualne odnose, ponekad danima i tjednima nakon što bi ih ubio. Riječ je o klasičnom obrascu nekrofilije – tvrdio je da mu je to “uštedjelo novac” jer nije morao ponovno plaćati prostitutke, a smatrao je i da je tako manji rizik da bude uhvaćen nego kad bi ponovno tražio živu žrtvu.
Tijela je ostavljao na izoliranim, šumovitim lokacijama, često u blizini same Green River, u jarugama ili uz slabo prometne ceste. Mnoge je žrtve ostavio potpuno gole, a tijela je nerijetko odlagao u skupinama kako bi otežao identifikaciju i zbunio istražitelje. U pojedinim slučajevima ponovno bi premjestio posmrtne ostatke, pa čak i preko granice savezne države, primjerice tijekom izleta s maloljetnim sinom, kako bi dodatno zamaglio tragove i proširio područje potrage.
Istragu je pokušavao sabotirati i podmetanjem lažnih tragova – na mjestima zločina znao je ostavljati opuške cigareta ili omote žvakaćih guma, iako sam nije pušio, kako bi navukao policiju na pogrešan DNK profil. Tek u kasnijoj fazi ubijanja počeo je neke žrtve zakapati, djelomično i zato da bi se suzdržao od impulsa da im se vraća radi nekrofilskih odnosa.
Potraga duga nekoliko desetljeća
Prva tijela uočena su početkom osamdesetih godina u i oko Zelene rijeke, a ubrzo je postalo jasno da se radi o serijskom ubojici koji cilja ranjive žene, ponajviše seksualne radnice. Formirana je posebna radna skupina, no unatoč intenzivnoj potrazi i ispitivanju velikog broja osumnjičenika, slučaj je godinama ostajao neriješen.
Ridgway je vrlo rano dospio na radar policije. Već 1982. vodio se kao jedan od mogućih osumnjičenika, a 1987. od njega je, temeljem sudskog naloga, uzet uzorak sline. Tadašnja tehnologija jednostavno nije bila dovoljno razvijena da bi se iz takvog uzorka izvukao jasan genetski profil i povezao ga s tragovima pronađenim na tijelima žrtava.
U međuvremenu je broj nestalih žena rastao, američki mediji godinama su pratili slučaj “Ubojice sa Zelene rijeke”, a obitelji žrtava ostajale su bez odgovora. Ridgway je, s druge strane, nastavio voditi naizgled uredan život: redovan posao u tvornici, brak, odlazak u crkvu. Upravo ta banalnost njegova svakodnevica dodatno je zastrašujuća u usporedbi s monstruoznošću njegovih zločina.
DNK proboj i uhićenje
Prijelom se dogodio tek krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, kada je DNK tehnologija napredovala dovoljno da se ponovno analiziraju stari dokazi. Istražitelji su se vratili uzorcima biološkog traga pronađenim na nekoliko žrtava, kao i Ridgwayevom uzorku sline iz 1987. godine.
Primjenom novih metoda, uključujući PCR testiranje, forenzičari su uspjeli izvući jasan genetski profil i dobili izravno podudaranje između Ridgwayevog DNK i tragova sperme na najmanje tri žrtve – među njima Marcie Chapman, Opal Mills i Carol Christensen. Dodatno su ga teretili i mikroskopski sitni kugličasti ostaci boje pronađeni na odjeći i tijelima nekih žrtava, koji su se poklapali s industrijskom bojom korištenom u tvornici Kenworth, gdje je Ridgway radio kao ličilac kamiona.
Na temelju tih novih dokaza, 30. studenoga 2001. uhićen je ispred tvornice u Rentonu, dok je izlazio s posla. Nakon gotovo dva desetljeća istrage, policija je napokon imala čvrst, znanstveno potkrijepljen slučaj protiv muškarca za kojeg su dugo sumnjali da je “Monstrum sa Zelene rijeke”.
Nagodba, priznanja i doživotni zatvor
Suočen s mogućnošću smrtnog kažnjavanja, Ridgway je 2003. pristao na nagodbu s tužiteljstvom. U zamjenu za izbjegavanje smrtne kazne, obvezao se na suradnju s vlastima: detaljno je opisivao svoja ubojstva, pomagao u pronalasku još uvijek nestalih žrtava i rekonstruirao događaje na lokacijama zločina.
1. studenoga 2003. Ridgway se izjasnio krivim za 48 točaka optužnice za teško ubojstvo prvog stupnja. Na sudu je hladnokrvno govorio o ženama koje je gušio i odlagao kao otpad, bez ikakvog dubljeg kajanja. Viši sud okruga King u prosincu iste godine izrekao mu je kaznu od 48 uzastopnih doživotnih zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Uz svaku točku ubojstva dobio je i dodatnih deset godina zatvora zbog uništavanja dokaza, što je ukupnoj kazni dodalo još 480 godina.
Iako je nagodba obuhvaćala 48 ubojstava, istraga se nastavila i nakon presude. U veljači 2011. Ridgway je priznao još jedno ubojstvo – Rebecce Marrero – čime je broj službenih presuda porastao na 49. Sam ubojica u više je navrata tvrdio da je stvarni broj žrtava znatno veći, ali mnoge su žene vjerojatno zauvijek izgubljene, bilo zato što njihovi posmrtni ostaci nisu nikada pronađeni, bilo zato što ih je gotovo nemoguće povezati s njim nakon tolikog protoka vremena.
Danas Gary Ridgway kaznu izdržava u strogo čuvanom zatvoru, a njegov slučaj ostaje jedan od najjezivijih primjera serijskog ubojstva u modernoj američkoj povijesti. Priča o “Ubojici sa Zelene rijeke” istovremeno je i priča o ranjivosti žena na margini društva, o ograničenjima tadašnje forenzičke tehnologije, ali i o tome kako je napredak znanosti na koncu ipak uspio srušiti masku naizgled običnog čovjeka koji je godinama živio među svojim sugrađanima – kao radnik, susjed, suprug i otac, a ujedno i neumorni predator.