Dok se veći dio svijeta i danas naoružava, jedna mala srednjoamerička država već više od 70 godina ponosno nosi titulu zemlje bez vojske. Kostarika, poznata po svojoj "Pura Vida" filozofiji, bujnim prašumama i nevjerojatnoj bioraznolikosti, donijela je 1948. godine radikalnu odluku koja je oblikovala njezin moderni identitet. Umjesto u tenkove i puške, odlučili su ulagati u obrazovanje, zdravstvo i zaštitu okoliša. No, kako se nacija okružena često nestabilnim susjedima brani bez ijednog vojnika?
Povijesna odluka nakon krvavog građanskog rata
Korijeni kostarikanske demilitarizacije leže u kratkom, ali iznimno krvavom 44-dnevnom građanskom ratu 1948. godine. Sukob je izbio zbog spornih predsjedničkih izbora, a pobjedu je na kraju odnijela oslobodilačka vojska predvođena Joséom Figueresom Ferrerom. Umjesto da učvrsti svoju moć kroz oružane snage, Figueres je povukao potez bez presedana.
Prvog prosinca 1948., na simboličnoj ceremoniji u vojarni Bellavista u glavnom gradu San Joséu, maljem je srušio jedan od zidova, proglasivši ukidanje vojske. Vjerovao je da vojska iscrpljuje državne resurse i predstavlja stalnu prijetnju demokraciji i stabilnosti. Ta je odluka upisana u novi Ustav iz 1949. godine, čiji članak 12. jasno kaže: "Vojska kao stalna institucija se ukida". Sredstva namijenjena vojnom proračunu odmah su preusmjerena u socijalne programe. Danas se na mjestu te vojarne nalazi Nacionalni muzej.
Policija umjesto vojnika: tko čuva red i mir?
Iako Kostarika nema vojsku, nije nezaštićena. Za unutarnju sigurnost zadužena je civilna policija, poznata kao Javne snage (Fuerza Pública), koja je pod nadležnošću Ministarstva javne sigurnosti. One obavljaju sve klasične policijske zadaće, od kontrole prometa do održavanja javnog reda i mira.
Osim temeljnih snaga, postoji i niz specijaliziranih jedinica. Sudska istražna policija (OIJ) bavi se istragama kaznenih djela, Granična policija i Obalna straža nadziru kopnene i pomorske granice u borbi protiv krijumčarenja, dok Turistička policija osigurava najposjećenija područja. Iako se radi o policijskim snagama, kritičari upozoravaju da su neke od tih jedinica, posebice one koje su prošle obuku s američkim ili izraelskim snagama, zapravo paramilitarne organizacije koje služe kao zamjena za vojsku.
A što ako dođe do napada? Saveznici i međunarodno pravo
Za obranu od vanjskih prijetnji, Kostarika se oslanja na diplomaciju, međunarodno pravo i snažne saveze. Ključni stup njezine vanjske sigurnosti je Međuamerički ugovor o uzajamnoj pomoći iz 1948., poznat i kao Ugovor iz Rija. Prema tom sporazumu, oružani napad na bilo koju državu potpisnicu smatra se napadom na sve, što obvezuje ostale članice, uključujući i Sjedinjene Američke Države, da priteknu u pomoć. Kostarika je ovaj ugovor aktivirala tri puta, svaki put zbog napetosti sa susjednom Nikaragvom, a svi su sporovi riješeni mirnim putem.
Odnosi sa SAD-om su posebno bliski u sigurnosnom smislu. Washington pruža značajnu financijsku i tehničku pomoć kostarikanskim snagama sigurnosti, donirajući opremu poput oklopnih vozila i zrakoplova za nadzor te provodeći zajedničke operacije u borbi protiv trgovine drogom. Između 2018. i 2021. godine, SAD je Kostariki pružio više od 280 milijuna dolara pomoći, od čega je velik dio bio namijenjen upravo modernizaciji sigurnosnih snaga. Ta je ovisnost potaknula neke kritičare, poput bivšeg bolivijskog predsjednika Eva Moralesa, da izjave kako Kostarika ipak ima vojsku – američku.
Više učitelja nego policajaca: dividenda mira
Odluka o raspuštanju vojske donijela je Kostariki ogromne koristi, koje se često nazivaju "dividendom mira". Preusmjeravanjem sredstava, država je uspjela izgraditi jedan od najkvalitetnijih obrazovnih i zdravstvenih sustava u Latinskoj Americi. Danas se može pohvaliti visokom stopom pismenosti, univerzalnim pristupom zdravstvenoj skrbi i znatno višim životnim standardom od većine svojih susjeda.
Reputacija miroljubive i stabilne nacije pretvorila ju je u globalnog lidera u ekoturizmu i privukla je značajne strane investicije. Za svoj doprinos miru u regiji, tadašnji predsjednik Óscar Arias Sánchez dobio je 1987. godine Nobelovu nagradu za mir.
Nije sve idilično: rastući kriminal i osjećaj nesigurnosti
Ipak, život bez vojske nije bez izazova. Kostarika se, kao i ostatak regije, suočava s ozbiljnim problemima transnacionalnog organiziranog kriminala i trgovine drogom. Posljednjih godina bilježi se porast stope ubojstava, a građani izražavaju sve veći osjećaj nesigurnosti. Policijske snage su preopterećene jer se istovremeno moraju nositi s lokalnim kriminalom i prijetnjama koje prelaze državne granice.
Unatoč svim izazovima, Kostarika ne odustaje od svog pacifističkog puta. Njezin model, iako nesavršen i ovisan o vanjskoj pomoći, ostaje snažan globalni primjer. A da duh otpora nije nestao, svjedoči i nacionalna himna, čiji stihovi poručuju da će, ako netko pokuša okaljati slavu njihove domovine, "vidjeti svoj narod, hrabar i muževan, kako grube alate pretvara u oružje".