U kolovozu 1953. godine, ulice Teherana gorjele su u kaosu koji je zauvijek promijenio sudbinu Irana i Bliskog istoka. U svega nekoliko dana, demokratski izabrani premijer Mohammad Mossadegh, nacionalni heroj koji se usudio suprotstaviti stranim silama, svrgnut je u državnom udaru. Iza kulisa nisu stajali domaći revolucionari, već špijuni dviju najmoćnijih zapadnih sila - američke CIA-e i britanskog MI6. Operacija kodnog imena Ajax nije bila borba protiv komunizma, kako se tada tvrdilo, već brutalni obračun s pokušajem jedne nacije da preuzme kontrolu nad vlastitim bogatstvom: naftom.
Smrtni grijeh zvan nacionalizacija
Priča počinje desetljećima ranije, s Anglo-iranskom naftnom kompanijom (AIOC), pretečom današnjeg BP-a. Kompanija, u većinskom vlasništvu britanske vlade, imala je monopol nad iranskom naftom zahvaljujući ugovoru koji je Winston Churchill jednom nazvao "nagradom iz bajke izvan naših najluđih snova". Dok je Britanija ubirala goleme profite, a životni standard njenih građana rastao na iranskoj nafti, sami Iranci, uključujući radnike na naftnim poljima, živjeli su u krajnjem siromaštvu.
Dolaskom karizmatičnog nacionalista Mohammada Mossadegha na mjesto premijera 1951. godine, sve se promijenilo. Iranski parlament jednoglasno je izglasao nacionalizaciju naftne industrije, potez koji je u Iranu dočekan s euforijom, a u Londonu s bijesom. Britanija je to smatrala krađom i uvela pomorsku blokadu, gušeći iransko gospodarstvo. No, za svrgavanje Mossadegha trebala im je pomoć.
Hladni rat kao savršena izlika
U početku, američki predsjednik Harry Truman odbijao je britanske pozive na intervenciju. Međutim, promjenom administracije u Washingtonu, vjetar je zapuhao u drugom smjeru. Novi predsjednik Dwight D. Eisenhower i njegov državni tajnik John Foster Dulles, opsjednuti borbom protiv komunizma, bili su prijemčiviji za britanske argumente. Britanski obavještajci vješto su iskoristili hladnoratovsku paranoju, lažno prikazujući Mossadegha kao pijuna u rukama Sovjetskog Saveza. Iako su privatno znali da je Mossadegh antikomunist, javno su tvrdili da Iran klizi prema komunizmu, što bi Sovjetima dalo stratešku prednost. Argument je upalio. CIA je dobila zeleno svjetlo za operaciju Ajax, a britanski MI6 za svoju verziju, operaciju Boot.
Udar izveden lažima i mitom
Na terenu je operaciju vodio agent CIA-e Kermit Roosevelt Jr., unuk bivšeg američkog predsjednika Theodorea Roosevelta. Njegov zadatak bio je destabilizirati vladu svim sredstvima. CIA je s milijunima dolara potkupljivala političare, vojne časnike, urednike novina, pa čak i vođe uličnih bandi. Pokrenuta je masovna kampanja dezinformacija, s ciljem da se Mossadegh prikaže kao korumpiran, antimuslimanski i prosovjetski vođa.
Agenti su organizirali "false flag" napade, glumeći komuniste koji napadaju džamije i prijete vjerskim vođama kako bi okrenuli kler protiv premijera. Prvi pokušaj puča 15. kolovoza propao je, a iranski šah Mohammad Reza Pahlavi, ključna figura urote, u panici je pobjegao iz zemlje. Iz Washingtona je stigla naredba Rooseveltu da obustavi operaciju, no on ju je ignorirao. Nastavio je s podmićivanjem i organiziranjem plaćenih prosvjednika. Devetnaestog kolovoza, Teheran je preplavljen nasiljem. U sukobima je poginulo oko tri stotine ljudi. Vojska je, uz podršku pučista, zauzela ključne zgrade, a Mossadegh je uhićen.
Ožiljci koji traju i danas
Državni udar postigao je svoj kratkoročni cilj. Šah se vratio na prijestolje i vladao je kao apsolutni monarh sljedećih dvadeset šest godina, oslanjajući se na brutalnu tajnu policiju SAVAK, koju je pomogla obučiti CIA. Iranska nafta je denacionalizirana, a kontrolu je preuzeo konzorcij u kojem su američke i britanske kompanije dobile po četrdeset posto udjela. No, pobjeda je bila Pirova.
Svrgavanje Mossadegha uništilo je iransku demokraciju i posijalo duboko nepovjerenje prema Zapadu, koje je kulminiralo Iranskom revolucijom 1979. godine. Sjećanje na puč iz 1953. bilo je jedan od ključnih motiva za zauzimanje američkog veleposlanstva u Teheranu. CIA je tek 2013. godine službeno priznala svoju ulogu u puču. Posljedice te operacije, vođene pohlepom za naftom i zamaskirane u hladnoratovsku borbu, osjećaju se i danas u napetim odnosima između Irana i zapadnog svijeta. Bio je to događaj koji je pokazao kako se u ime strateških interesa i korporativnog profita bez oklijevanja može žrtvovati demokracija čitavog jednog naroda.