Dvije učionice, četiri razreda, dvije učiteljice i 30 učenika koji su svi u istoj smjeni, jutarnjoj. Mala područna škola Raštane Gornje nikad nije imala više učenika.
U ovoj godini u školske klupe sjelo je 14 prvašića. Skromna djeca slažu se toliko dobro da stariji prate mlađe u školu. Najviše vole sat tjelesnog odgoja, koji imaju na školskom dvorištu, ako to vrijeme dopusti, a učiteljice organiziraju sate likovnog odgoja ili prirode i društva.
- Crtamo danas Vukovarski vodotoranj, i to tehnikom grataža - kažu najmlađi stanovnici Raštana Gornjih.
Dok učiteljica Anita Marušić nadzire što rade vrijedne dječje ruke, djeca su nam ipak rekla da, osim likovnog, najviše vole tjelesni odgoj, a potom matematiku. Uče se ovdje samostalnosti, no i zajedništvu, a moraju se koncentrirati i na glasove učiteljica jer učenici prvog i drugog razreda dijele učionicu, kao i oni trećeg i četvrtog.
Dvorazredna nastava
- Službeno se takav tip nastave u ovoj školi zove dvije dvorazredne nastave, a mišljenje je vladalo, sve do nedavno, da učenici područnih škola imaju slabije rezultate i da su one lakše, no gotovo 20 godina radim u njima i to doista nije tako - objašnjava nam Anita, koja na posao dolazi iz Biograda na Moru.
Kad završe četvrti razred, učenici će krenuti u suprotnom smjeru od učiteljice Anite, iz Raštana prema Biogradu, u mnogo veću školu.
- Jedva čekam otići da vidim kako to izgleda u školi s puno djece - kazuje Leo Serdarević, bistri desetogodišnjak, koji je tek ove godine ušao u hrvatski obrazovni sustav. Prije toga bio je u Njemačkoj, u Kölnu.
- Tamo sam učio na njemačkom, nije bilo hrvatskog jezika, a ovdje učim na hrvatskom, ali mi je drugi jezik njemački - mudro objašnjava maleni povratnik, koji ima i tri godine mlađeg brata Luku.
Matia je stigao iz Italije
S braćom Serdarević školske klupe dijeli i Matia Bubalo, koji je došao iz Italije, ali tamo nije išao u školu. Priznaje da mu od Italije najviše nedostaju slatkiši.
Mnogi učenici dijele školske klupe s braćom i sestrama, a to je slučaj i obitelji Kudić, čija su djeca u mjesto s roditeljima došla iz BiH. Gabriel (10), Benjamin (8) i Dalia (7) u glas tvrde da ne bi htjeli nikako biti u gradu, ali da svakako žele biti ovdje, i to s prijateljima, a u slobodno vrijeme na nogometnom treningu. Mjesto je ovo u kojem je nogomet sport jedan, a Ivano živi za treninge i jurnjavu za loptom.
- Moj je ujac Martin Erlić - kaže Ivano Brajković (10), koji pola svog života trči za loptom u ulozi stopera te dodaje da je njegova sestra Eni (8) još bolja. Da je brza i borbena, pa igra na mjestu špice.
- Naravno da je ujac Martin ponosan na nas, šaljemo mu slike s treninga, a nedavno smo bili kod njega u Danskoj, stvarno nam je bilo super - dodaje Ivano, koji bi jednog dana volio igrati u Hajduku.
Dječjih je želja mnogo i svi oni pristupaju njima s potpunom posvećenošću. Svi se poznaju, međusobno pomažu, a sve donedavno ova područna škola upisivala je malo prvašića, a ako njih nema, prijeti im sudbina mnogih drugih koje su zatvorile vrata i nikad se više hodnikom nije čuo dječji žamor.
- Prošle godine bilo je upisano troje prvašića, a ove godine 14 - objašnjava Joško Brtan, ravnatelj škole u Biogradu, pod koju potpada ova područna.
- To je golemo povećanje, a nekog objašnjena nema, osim da je mjesto poželjno za život - zaključuje on.
I doista, veliki odmor tijekom sunčane jeseni djeca provode vani, promet automobila toliko je rijedak da se ne vide satima, a čuju se ptičice. Nekad su područne škole bile mjesta na koja su roditelji izbjegavali te su vozili djecu u velike škole, no ova dokazuje da se trend promijenio i da se cijene manje zajednice u kojima se njeguje individualniji pristup.