Knjiga Osam dana u svibnju/Uspon i pad NDH i rađanje nove Jugoslavije, nije klasična povijesna studija. Iz knjige doznajemo kako je Miroslav Krleža kraj rata dočekao bez ijednog zuba, “lice mu izgleda kao maska fauna”. Autori otkrivaju koji je čuveni hrvatski kardinal Leposavi Beli Kangrga dao poduku iz katoličkog katekizma kako bi postala katolkinja i spasila život, karijeru i muža; kako je teta Pepica prodala obiteljsko srebro, escajg, kako bi prehranila obitelj. Hrvatski narod provodi natječaj protiv psovki, a cigarete postaju najtraženija valuta. U “Osam dana” otkriva se tko je bila tajanstvena ljubavnica kod koje je Pavelić, par dana prije bijega, bio u dugoj “galantnoj posjeti” dok je Vladku Mačeku dao manje od četvrt sata. Pavelić - koji je uz ženu imao čak dvije ljubavnice! - se Hitleru, čitamo u knjizi, hvalio da poznaje Tita! Što je rekao njemačkom vođi? Je li bio fasciniran ili ga je omalovažavao? Nije manje ekskluzivna ni priča o tome kako je Josip Broz nakon bijega iz Drvara bio na nišanu jednog četnika - koji je pucnjem mogao promijeniti tijek povijesti, ali se sve odigralo posve neočekivano. Josip Broz, Ante Pavelić, Pepica, fra Joso Markušić, pukovnik Marko Mesić - odlikovan od tri vojske - Ivo Andrić, Franjo Tuđman, Veljko Kadijević, Rafael Boban, Vjekoslav Luburić “Maks”, Simo Dubajić (njegova krvava priča o pokolju na Kočevskom rogu donesena je pred kraj knjige), Ivan Šibl, Miko Tripalo, Slavko Goldstein, šefica ustaške mladeži Dolores Bracanović, Gojko Nikoliš, Vlatko Velebit, Josip i Joža Horvat i brojni drugi likovi u ovom su panoptikumu prikazani u aspektu svoje ljudskosti - kako žive, jedu, piju, žene se, kupuju slike, žicaju cigarete, duhan i papir, banče, ratuju, ubijaju, kolju, vješaju... Arhivi Udbe, temeljito proučeni, dali su golem materijal ovoj knjizi, koja popunjava praznine velikih historija: iz njih vidimo da su se Rafael Boban i Nijemci međusobno mrzili, a da je Boban navodno trgovao s partizanima, a takvih je, dosad neispričanih priča, mnoštvo

Krenemo prema Mariboru - piše u Dnevniku Dolores Bracanović, bivša zapovjednica Ženske ustaške mladeži, u povlačenju šefica Ženske lože, poglavnikova obožavateljica i suputnica u bijegu, i nastavlja:

“Pred odlazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolnice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu..".

Osmi je svibnja 1945.. Službeno, to je dan kada je završio Drugi svjetski rat, odnosno kada je Njemačka kapitulirala. Poglavnikov plan da se ustaše i dio domobrana i civila koje su povukli sa sobom, zajedno s Nijemcima predaju Anglo-Amerikancima negdje u Austriji ili gdje već Rusi nisu stigli, upravo je krahirao. Nijemci su kapitulirali i baš ih briga kako će se njihovi do jučerašnji saveznici snalaziti.

Crni plašt, neobičan modni detalj bivšeg poglavnika vjerojatno je puka slučajnost, ali kao da simbolizira sudbinu koja će snaći kolone koje Ante Pavelić promatra: oni sretniji proći će golgotu križnih puteva, oni manje sretni završit će na Bleiburgu. Pavelić će, pak, prvo skinuti uniformu i crni plašt i bježati u "civilki". Kasnije će, u bijegu, birati još flambojantije modne ekstravagancije. Vrag za muku i muhe ždere, veli se: bivši gospodar života i smrti preoblačit će se u svećenike, pa čak i u ženske halje.

A sve je počelo sasvim drugačijim modnim izričajem – Ante Pavelić dočekao je proglašenje NDH u jednoj fientinskoj krojačnici. U salonu pored Piazze della Signoria isprobavao je svoju novu uniformu na kojoj je balgoglagoljivi talijanski šnajder upravo popravljao zadnje naobore na poglavničkoj odori. U tom trenutku nije imao pojma da Slavko Kvaternik na zagrebačkom radiju - koji će uskoro postati krugoval - baš proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku u njegovo ime. To će doznati tek navečer, na večeri sa najbližim suradnicima, pa će vijest kod njega izazvati stanje šoka. Jer kako je to država proglašena bez njega? "Ima'l mene tute" zapitat će se u sebi, a kamen će mu pasti sa srca tek kad sazna da je NDH proglašena u njegovo ime.

Iako su nepoznati dizajner crnog plašta i blagoglagoljivi krojač sa Plazze della Signoria odigrali slikovite uloge na samom početku i na samom kraju NDH, njihova imena povijest nije upamtila. Doduše, krojač uniforme sa Plazze della Signoria vjerojatno se, mudro, odlučio ne hvaliti kome je sašio uniformu.

Uloga krojača u svjetskoj je povijesti, a još manje u Hrvatskoj, uglavnom sporedna. Čak je i autor najvećeg hrvatskog modnog hita – kravate – ostao nepoznat. Još se k tome, potpuno pogrešno, misli da je kravata zaživjela sa hrvatskim vojnicima u Napoleonovoj vojsci, a Voltaire je spominje prije nego što se Napoleon rodio. Vjerojatnije je da su je noviteta željni i modno osviješteni Francuzi zapazili na hrvatskim plaćenicima kod Luja XIV. U Versaillesu. I dok su autor kravate, dizajner crnog plašta te brbljavi krojač sa Plazze della Signoria ostali anonimni, dizajnera uniforme dojučerašnjeg feldwbella, a sada maršala Josipa Broza Tita, povijest je ipak upamtila.

U Jajcu Tito 29. studenog 1943. proglašava Republiku. Nema sumnje, to su zvjezdani trenuci dječaka iz Kumrovca, koji već kao ilegalac manikira nokte, koristi skupe pomade i uzima poduku iz glume. On te časove želi provesti u punom sjaju. Saznavši da je u Jasenovcu njegov omiljeni krojač, Kokot iz Medulićeve ulice, koji je "inženjeru Tomaneku" - bio je to jedan od sedamdesetak Brozovih pseudonima, trebalo je sve to popamtiti - šio odijela po mjeri, Tito ga je odlučio izvući iz logora

“Tako je Kokot jednog dana došao u Jajce. Budući da nije znao baš ništa o inženjeru Tomaneku, a dobio je zadatak da radi u štapskoj krojačnici, silno se iznenadio kad ga je jednog dana pozvao vrhovni komandant i rekao mu da uzme njegove mjere za odijelo.

Kokot se zapanjio kad je otvorio vrata maršalove radne sobe, samo sklopio ruke i rekao: pa to ste vi, gospon!"

“Gospon Tomanek" uskoro je postao maršal.

Nova Titova maršalska uniforma bit će i jedini plijen njemačkih padobranaca nakon neuspješnog desanta na Drvar. Za razliku od Tita, ostatak partizanske vojske za odjeću se snalazio kako je znao i umio – bilo je tu svega, od dijelova zaplijenjenih domobranskih, starojugoslavenskih, njemačkih pa i ustaških uniformi, civilne odjeće ali i engleskih uniformi koje su od 1943. počele redovito stizati u kontigentima britanske vojne pomoći. Na početku rata ultimativni modni hit među partizanima bila je troroga kapa sa petokrakom po uzoru na republikanske vojnike iz španjolskog građanskog rata. Ali malo tko ju je imao. Ni partizanska elita, osim Tita, nije mogla mnogo birati, pa se tako Vladimir Velebit, za vrijeme rata glavni Titov diplomat, glanc nove uniforme dokopao tek na jednoj od misija kod saveznika. Tamo mu je uniformu po mjeri skrojio izbjegli mađarski židov, komunistički simpatizer, i Velebit ju je nosio do kraja rata. Nešto poslije rata, o modnom će se izričaju njegova šefa, Josipa Broza, brinuti Žuži Jelinek, a potom i Christian Dior. Ne baš komunisitički, ali otmjeno.

Ustaška crna legija, pak, postala je crna sasvim slučajno – naime u trenutku osnivanja jedinice nije bilo niti jednog drugog materijala u dovoljnim količinama osim crnog sukna pa je legija postala crna, za razliku od ostatka ustaških jedinica koje su imale zeleno-žute uniforme. Ustvari više žute, pa su često ustaše zvali žuti. Zagrebačke su ilegalke, barem one važnije, mogle računati na usluge krojača Stjepana Graha iz Krapinske koji im je šivao kostime da izgledaju kao fine zagrebačke dame i time izbjegnu policijsko legitimiranje. Za ilegalne odlaske iz Zagreba na slobodnu teritoriju preoblačile su se u narodne nošnje, posavsku najčešće, sa obaveznom košarom za jaja, sir vrhnje i slično. Ostale Zagrepčanke snalazile su se kako su znale i umjele, a nije bilo mnogo toga za snalaziti se jer su tkanine, kao uostalom i hrana i mnogo toga drugoga, bile racionalizirane i dijelile su se na kupone. Ipak ustaška propaganda stalno je rogoborila jer je sve više djevojaka počelo nositi hlače i neprestano su se vodile kampanje protiv te “nove mode”. Kada će u Zagreb na tajne pregovore s Nijemcima doći Vladimir Velebit i Milivoj Đilas oni će primijetiti sasvim drugi modni detalj – ženske su suknje sve kraće. Moguće da je bilo tako, a moguće je da im se nakon šume i prilično puritanskog partizanskog morala, jednostavno suknja činila kraćom nego što je stvarno bila. Oskudica u svemu vjerojatno se odrazila i na modnu oskudicu, Josip Horvat bit će prilično sretan kad njegova domaćica negdje 1944. proda jedno od njegovih starih odijela na buvljaku u današnjoj Heinzelovoj ulici. Ali nije sve u modi i novom. Zagrebački korpus uparadirat će u Zagreb u glanc novim engleskim uniformama. Marširajući između špalira Zagrepčana, Ivan Šibl čut će uzdahe divljenja: “To je prava elitna vojska”. Ali njega će biti baš briga i za novu uniformu i za izgled, njegov san bio je da zajedno sa ostalim Zagrepčanima u korpusu “čađav, znojan i prljav od borbi” oslobađa Zagreb. Zakasnili su jedan dan.