Nakon 500 tisuća prodanih ulaznica za koncert pjevača koji se nikad nije ogradio od svojih proustaških stavova, toleriranja ustaškog pozdrava i ustaških simbola na istom događaju, ustašovanja na Hajdukovu stadionu, ali i u Hrvatskom saboru, nacionalističkih, ekstremističkih i šovinističkih postupaka braniteljskih udruga i predstavnika Katoličke crkve, u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti pojavilo se pitanje, više zabrinutost, je li Hrvatska naglo i oštro skrenula udesno? Najprije ću odgovoriti, a onda pokušati argumentirati svoj odgovor. Dakle, po mojemu mišljenju, Hrvatska nije skrenula udesno. A evo i zašto to mislim.

Kao prvo, za razliku od većine EU država, Hrvatska nema ekstremno desnih političkih stranaka čija popularnost među biračima kontinuirano raste. Posebno kad se njihov ugled u javnosti usporedi s ugledom npr. njemačkog AfD-a, francuskog Nacionalnog okupljanja, austrijske Slobodarske stranke, nizozemske Stranke za slobodu ili talijanske Braće Italije. Hrvatske desne stranke su marginalne, bez većeg političkog utjecaja, ideološki uglavnom usmjerene na obračun s nepostojećim neprijateljima (Jugoslavijom, komunistima i Srbima), i ne manje bitno, sklone odustati od svojih “principa” ako dobiju zanimljivu (čitaj: unosnu) ponudu.

Drugi razlog zašto mislim da Hrvatska nije skrenula udesno su rezultati nedavno provedenih lokalnih izbora. Istina, desnica predvođena HDZ-om dobila je više mandata u predstavničkim tijelima lokalne i regionalne samouprave nego što su to ankete sugerirale, dok je ljevica predvođena SDP-om u tom smislu podbacila. Međutim, statistika pokazuje da je u Hrvatskoj ustvari podjednaki broj birača desnice i ljevice, s tim da je na posljednjim izborima (u odnosu na izbore iz 2021.) broj birača ljevice porastao više nego što je porastao broj birača desnice. I to dosta više. Drugim riječima, više gradskih i županijskih vijećnika desnice dobrim je dijelom rezultat izbornog sustava, a ne (masovne) podrške birača. Tezu o oštrom skretanju udesno demantira i nedavna nikad uvjerljivija pobjeda kandidata ljevice, odnosno nikad teži poraz kandidata desnice, na izborima za hrvatskog predsjednika.

Međutim, zaokret udesno ipak se dogodio. Ne u društvu, ali jest u dva društveno važna subjekta - HDZ-u i Katoličkoj crkvi. HDZ od osnutka ima svoja desna i lijeva skretanja koja uglavnom ovise o predsjedniku stranke. U vrijeme Tuđmana, a posebno Karamarka, ta stranka je zauzela najdesnije pozicije, dok se u vrijeme Sanadera, Jadranke Kosor i Plenkovića najviše približila centru s nekim potezima koje bi i svaki ljevičar podržao. Što se to onda u zadnje vrijeme događa s HDZ-om? Razlog zaoštrene desne retorike čelnih ljudi te stranke koji ne propuštaju priliku govoriti o hrvatskom narodu kao žrtvi komunističkog režima iako su svojevremeno pripadali zlatnoj komunističkoj mladeži čiji su djedovi uglavnom bili partizani, a očevi i majke ugledni pripadnici jugoslavenskog socijalističkog establišmenta, kao i njihova rezolutna obrana tekovina Domovinskog rata iako rezolutnost nisu pokazivali kad je 1991. trebalo uzeti oružje u ruke, vjerojatno leži u želji da u potpunosti unište potencijalnu konkurenciju s desna. U više su se navrata uvjerili da im baš njihovi stranački otpadnici (npr. Ivić Pašalić, Zlatko Hasanbegović, Miroslav Škoro, Ivan Penava...) uspijevaju preoteti (naj)desniji dio biračkog tijela. Sad su očito odlučili da, ponajprije toleriranjem ustašovanja i prepuštanjem uloge moralnih i kulturnih cenzora braniteljskim udrugama, te birače zadrže samo za sebe.

Što se tiče Crkve u Hrvata priča je puno jednostavnija. Izostanak jasne i glasne osude ustaškog režima kao nekršćanskog, zločinačkog i nacionalno-izdajničkog posljedica je nesuočavanja s vlastitom ulogom u događajima tijekom Drugog svjetskog rata. Naravno, osuditi pretpostavlja smatrati ono što se događalo od 1941. do 1945. vrijednim osude. U zadnjih osamdeset godina po tom pitanju nije bilo velikih promjena, a slično kao i u slučaju HDZ-a, javno toleriranje ili zagovaranje nacionalističkog desničarenja i povijesno-revizionističkih stavova dobrim je dijelom ovisilo o “osobi” na vrhu. Tako je evidentno da su u vrijeme pontifikata pape Franje nastupi u tom smjeru bili svedeni na minimum, kao što je i evidentno da su njegovu smrt mnogi shvatili kao mogućnost povratka na staro (normalno).

Zbog svega navedenog i dalje tvrdim da nije problem u brojnosti i snazi ekstremnih desničara u Hrvatskoj. Ali je problem što njihovo djelovanje toleriraju i potiču oni koji bi trebali biti čuvari ustavnog poretka i zakona, kao i oni koji se smatraju moralnim autoritetima u društvu. Njih učiteljica života očito nije naučila da je toleriranje ekstremističkog ponašanja igranje s vatrom. Jer ne bi bilo prvi put da oni koji su pokušavali iskoristiti ekstremiste za svoje ciljeve na kraju postanu žrtvama istih.