Otišao sam s obitelji kod prijatelja Jadrana Mimice, također fotografa, u Mimice na godišnji odmor. Imao sam neku blagu dojavu, a i intuiciju da počinje akcija. Te moje informacije su se pokazale točnima, dobio sam poziv i pravac Knin, prisjeća se Josip Bistrović, prvi fotoreporter koji je ušao u oslobođeni Knin. Tog 5. kolovoza 1995. uputio se prema Kninu s kolegom Damirom Karakašem, eminentnim književnikom, koji je tad radio u splitskom dopisništvu Večernjeg lista. Putem su sreli jednog branitelja kojega je Bistrović upoznao na nekom ranijem ratištu. Taj čovjek im je pomogao i odveo ih u Knin okolnim putem.

Druga ekipa, njihovi kolege iz Slobodne Dalmacije, Reutersa i ne sjeća se više tko još, išli su drugim putem, glavnom cestom i negdje zapeli. Bistrovića je taj vojnik doveo na tvrđavu i provezao po Kninu.

POGLEDAJTE FOTOGRAFIJE:

- Još je bilo tu i tamo puškaranja, nije to bilo ugodno, ali bio je to veličanstveni trenutak da sam ušao u Knin prvi dan - ponosan je Bistrović.

Vraćali su se u Knin i sljedećih dana, 6., 7. i 8. kolovoza, pa je tako 6. kolovoza 1995. snimio i dolazak predsjednika dr. Franje Tuđmana na kninsku tvrđavu s predstavnicima Vlade i Hrvatskog sabora. Državni vrh stigao je kako bi hrvatskim vojnicima, osloboditeljima, čestitao na velikoj pobjedi.

- Kako sam išao na godišnji odmor, nisam imao ni adekvatnu garderobu. Svaki put kad su te snimke pokazivali na televiziji, moglo me se vidjeti u kratkim crvenim hlačama i šarenoj, ljetnoj majici, s Ray Bankama na nosu, potpuno nepripremljenog za ono čemu sam svjedočio - govori Bistrović i priznaje da su ga prijatelji znali zezati zbog toga.

U Kninu je bio i 1991. godine. Već je Kijevo, gdje je bio hrvatski živalj, bilo blokirano, no on je s kolegom Jurom Nanukom uspio ući u Kijevo. Bistrović je još imao iskaznicu Saveza novinara Jugoslavije, a Jura je radio za jednu stranu agenciju.

- Ponestalo nam je razvijača jer se u to vrijeme radilo na crno-bijelim negativima. Otišli smo u Knin kako bismo potražili kemikalije za razvijanje negativa. Prošetali smo se gradom, popili kavu u kafiću... Bilo je vrlo neobično. Sve je bilo puno paravojske, bio je dosta neugodan osjećaj. Išli smo kod jednog prijatelja, kojega sam tad upoznao, Damira Mijakovca. Bio je to lokalni fotograf koji je imao radnju u centru Knina. Ta je radnja potpuno odudarala od tadašnjeg izgleda Knina. Ona je komotno mogla biti u Ilici ili Frankopanskoj ili na Cvjetnom trgu u Zagrebu, dakle u pitanju je bio jedan umjetnik. Imao je malu galeriju u izlogu te fotografske radnje i dao nam je razvijač - prisjeća se Bistrović.

Kod tog je fotografa razvijala fotografije i srpska milicija, koja mu je donijela negative pritvorenih Hrvata iz jednoga sela. Damir je odrezao zadnja dva negativa i dao ih Bistroviću, koji ih je objavio u Večernjem listu. Bila je to, nastavlja, iznimna hrabrost jer su ti negativi pokazivali kako paravojne postrojbe postupaju prema Hrvatima na okupiranom području.

Kasnije je Bistrović, od 1991. do 1995., prošao sva ratišta osim Vukovara. Bio je i u Bosni i Hercegovini, kraj Mostara, Sarajeva...

- Nažalost, nisam bio u Kninu više od 20 godina. Spremam se otići. Bio sam možda još godinu ili dvije nakon 1995. godine i poslije više nisam. Volio bih posjetiti prijatelja Damira. On je dan ili dva poslije Oluje dobio sina. To je bila jedna od prvih beba u kninskom rodilištu - otkriva Josip.

Žao mu je što nije bio u Kninu na otvorenju izložbe "Oluja 95", čiji je središnji dio stalnog postava mural koji je naslikala umjetnica Ana Barbić Katičić kao predložak koristeći njegovu fotografiju državnog vrha na kninskoj tvrđavi nakon Oluje. Obradovao se i kad mu je sin lani javio da je vidio njegovu fotografiju u Gradskom muzeju Vukovar u Vodotornju.

Većinu je scena iz tih ratnih godina, osobito onih neugodnih, s vremenom potisnuo negdje duboko u sjećanju. Nerado ih se prisjeća, kaže da život ide dalje. Treba se okrenuti budućnosti... Danas Bistrović uživa u mirovini, živi na Dugom otoku i bavi se ribolovom, koji je, ironije li, prezirao u mladosti. Vrijeme provodi s unucima, uzgaja masline... Dojma smo da nije čovjek od mnogo riječi. Navikao je biti u sjeni, stajati iza objektiva... Umjesto njega uvijek su govorile njegove fotografije. S razlogom se kaže da jedna fotografija govori više od tisuću riječi. One su nijemi svjedoci jednog vremena koje ne treba zaboraviti kako nam se to više nikad ne bi ponovilo.