Vidiš ovu košulju na meni, ne smijem ti ni reći koliko sam je platio. Nacrtao ju je i iskrojio čuveni japanski šnajder, danas će se reći modni dizajner, i još će se reći da ju je dizajnirao a ne iskrojio, ali sve ti je to isto. Bio sam još vrlo mlad kada sam poželio jednu takvu, malo preveliku, kao snijeg bijelu košulju. Ali ne onakvu u kakvima naši ljudi idu po sprovodima, ili joj uz džep nad lijevom sisom na svadbi zataknu grančicu ružmarina. Ne, nikako nisam htio takvu košulju, usku i tijesnu, od lošeg platna, od sintetike, u kojoj se oznojiš pa smrdiš na druge ljude, i koja na tebi stoji kao zalijepljena, pod njom ti se potkošulja ocrtava, i zaprlja se čim je obučeš. Nisam htio takvu košulju za ispod sakoa, svečanog crnog, u nas bi se reklo konobarskog, nego sam htio onakvu veliku bijelu košulju, kakvu je nosio onaj jedan umjetnik, koji je odmah nakon rata dolazio u Sarajevo, govoreći da će se tu naseliti, da boljeg mjesta od ovog nema. Bilo je to za prve čađave poslijeratne zime, u gradu je bilo struje, ali nije bilo vode, sve bilo je nekako umazano i zamašćeno, dimnjak u ćevabdžinici Željo bio je u kvaru, pa je vraćao sav onaj roštiljski dim, znojili smo se iako nam je bilo hladno, i bili smo prljavi i nikakvi, bili smo lišeni svake nade, samo je on, taj umjetnik u toj svojoj velikoj i savršeno čistoj bijeloj košulji, koja ga je branila i od dima, i od prljavštine, i od te vražje bezvodice, koja će potrajati sve dok nam stranci ne zakrpe vodovod. Na ćevape su ga bili doveli Miro Purivatra i njegova Izeta, oni će mu i izložbu napraviti, i on im je rekao, pa je poslije Miro to pričao a ja zapamtio, u glavu mi se zavrtilo, da je čovjeku od svega najvažnije da ima dobru bijelu košulju. I da je obuče svaki put kad nema para, ili kad nema gdje zanoćiti, kad ide među sirotinju, ili se iz svijeta vraća kući da svojima položi račune je li uspio u životu. Tako je taj umjetnik Miri i Izeti rekao, možda baš tad, na ćevapima kod Želje, a Miro je poslije u intervjuu pričao, tako da se meni u pamet usjeklo, i nije me puštalo, nego sam godinama, ustvari moglo bi se već reći i cijeli život, tražio svoju bijelu košulju, ali je nisam mogao naći. Niti je to naše bijelo bilo ono bijelo s umjetnika u zadimljenoj ćevabdžinici Željo, niti je to bilo ono platno, onaj kako to žene kažu - materijal, kao što je u njegove košulje. Osim toga, sve te bijele košulje koje sam ja naokolo kupovao, odmah bi se zaprljale. A njegova se, svojim sam očima to gledao pa ti i govorim, u onoj najgoroj prljavštini prve poslijeratne zime, i u crnoj magli naših umornih pogleda, bijelila kao zastava slobode. Je l’ de da sam ovo lijepo rekao: čuj bijelila se k’o zastava slobode! Pa otkad je to, majka mu stara, zastava slobode bijela? Otad otkad se meni ukazala moja bijela košulja!

Elem, uskoro sam se i ja odselio iz Sarajeva. U Zagreb sam privremeno došao, ali znaš kako je s tim privremenostima u nas. Nisi se ni okrenuo, i već su prošle godine, a da ti nisi dobacio dalje od Utrine i Zapruđa. Ali neka, meni je ovdje dobro: domaći sam taman koliko mi je potreba, a stranac sam taman koliko bih bio i u najdaljoj tuđini. Svakom bih, ako može, preporučio tako. Niti sam svoj, niti sam njihov, nego gledam svijet kao na televiziji! Eto, to sam ti ovdje ja. Govoriš da sam isti kakav sam bio u Sarajevu? E, to se, brajko moj, tebi tako iz tvoje Haife čini! Tebi je, vidim, u tom Izraelu sve ovo naše, cijela Europa, jedno veliko Sarajevo… E, ali košulja! Tražio sam je po Zagrebu, tražio sam je u Trstu, Grazu, Beču, sve ti je to ovdje blizu, nakupovao sam već jedno trideset komada raznih bijelih košulja, lanenih i pamučnih, od ove moderne sintetike koja se ne gužva i u kojoj se ne znojiš, potrošio sam na bijele košulje više nego na auto, uvjeravao bih sebe da je baš ta koju sam kupio konačno ona prava, ali džaba kad nije bila, džaba kad se ne bi onako bijelila na meni, nego bi se gužvala i prljala, kao i sve ostale koje sam kupovao, i bila mi je nekako u ramenima i u prsima uska, ama uža od rođene kože…

I onda sam slučajno ušao u taj neki japanski butik u Beču. Sve dizajnerski komadi - tako se to kaže: komadi, a ne hlače, košulja, sako! - ili to i nisu hlače, košulja, sako, nego sve k’o nešto između, i nije ni za sprovod ni za svadbu ni za kazalište, niti je za muško, niti je za žensko, nego je za one koji su po potrebi i raspoloženju i muško i žensko. Smiješ se, smiješ se, je li? Pa da, nama je Sarajlijicama nekad to bilo smiješno, ali meni, Boga mi, odavno već, još od rata, nije! Prije sam, da me upitaš, morao reći, jest, ja sam muško, pravo muško, za vojske muško! A onda mi je, pravo da ti kažem, prisjelo! Kao što mi je stoput u Sarajevu, pa još stoput u Zagrebu, prisjelo što sam Hrvat! I stoput bi mi došlo da se osjećam k’o onaj Srbin ili bolje, Musliman! E, tako ti je meni u ratu, dok sam gledao kako zrakom lete komadi ljudskog mesa, ruke, noge, glave, i dok sam slušao priče silovanih žena, došlo da se nekih dana osjećam kao žensko. I danas mi je, vidiš, skroz jasno sve to s ljudima, uglavnom mlađarijom, koji ni u kom pogledu ne kontaju šta su, i baš ih briga šta su! Da imam tih para, ja bih samo stvari iz tog japanskog dućana nosio, pa bi se u njima osjećao tačno to što jesam i nisam! Nemoj se smijati, ne zajebavam se, ovo je ozbiljno!

I tako, među svim tim stvarima ugledam ja ovu bijelu košulju: sve je na njoj kao što na košulji i treba da bude, samo što se sve nekako jače bijeli, i sve je na njoj preveliko! Nema čovjeka na Zemlji kojem bi ova bijela košulja bila taman. A mogao bi je obući i ti, koji si jedno duplo manji od mene, i ta tvoja Sara - je li, bolan, je l’ ona stvarno ne razumije ništa od ovog što ja pričam, da se ne brukam pred gospođom? - i svim trima bi nam bila jednako prevelika! E, to ti je, vidiš, to japansko čudo! Svakom preveliko, a svima taman!

A platio sam je neću ti reći koliko! Platio sam je toliko da me je mjesecima poslije grizla savjest kao da sam čovjeka ubio. Ama, nije da ja nemam para, imam taman koliko mi treba!, ali gdje ćeš košulju, čovječe Božji, toliko platiti! Ali svaki mi se euro stoput u njoj isplatio. Te je to najbolja košulja koju je svijet vidio, te to i nije košulja, nego je ona ja, kao što su ove oči u glavi ja, i kao što su mi ovi palčevi na rukama ja, te mi je za košuljom stigla i priča koju ti sad moram ispričati, a ti je nosi u taj tvoj Izrael, ispričaj je tamo nekom od mudraca, da je protumači!

Dakle, nakon što sam košulju kupio, sve sa specijalnim certifikatom tog slavnog japanskog krojača, modista, dođem ja u hotelsku sobu da je svlačim i oblačim, da je isprobavam k’o ona kona nove dimije, i da ću da pogledam sastav materijala - 98 posto pamuk, 2 posto sintetika! - kad tamo piše: Made in Bangladesh! Čuj made in bangladeš, a krojio je slavni Japanac i košta k’o po’ Pariza! Skoro da sam se tu i razočarao u rođenu košulju. Ili sam se pomalo osjetio prevarenim! Dobro, znam ja da mala djeca i robovi u zemljama trećeg svijeta za dolar na godinu po osamnaest sati šiju, kuckaju, sklapaju skupe stvari za nas, ali to da je moja najljepša bijela košulja made in bangladeš, to ti fakat ja ne kontam! Ustvari, sad kontam, ali tada nisam.

Onda sam se vratio u Zagreb, košulju oblačio i svetkom i petkom, srodio se s njom onako kako nikad nisam ni s time što sam Hrvat, ni što sam katolik, ni što sam muško - ajde, pusti me da pričam, zajebavam se malo, znaš ti otkad se mi nismo vidjeli! - i već sam zaboravio i na to koliko košulja košta, i na made in bangladeš! Sve dok se godinu dana kasnije, bilo je to dvadeset i pete, nije počela događati evo ova priča: jedne večeri, petak je bio, izlazim iz nebodera, krenuo na književnu večer, zamisli: književnu večer!, onaj naš nesretnik sarajevski, što mu je ustašija po neboderu našarala da će ga zaklati, drži književnu večer, pa hajde da ga podržimo. Malo sam ja to njegovo čitao, i nije da mi se baš nešto sviđa, puno se on tu bavi poslima koji nisu njegovi, vraga za rep poteže pa mu vrag onda i odgovori, ali jebiga kad je naš, pa ga moramo slušati… Da, da, ti si ga tamo čitao više nego ja, ali tebi u tvom Izraelu fali Sarajeva, a meni ga je u Zagrebu i previše; i nemoj me skretati s teme!

Elem, krenuo ja na tu književnu večer, taman zakoračio u park ispred nebodera, košulja na meni, a jedan čovječuljak, garav k’o Cigo, ali nije Cigo nego strani radnik, mete lišće sa staze i trpa ga u kantu. A kanta plastična zelena, skoro da je veća od njega, toliko je on malen! I kako sam prolazio, on stade, ispusti metlu iz ruke, ukopa se, uperi prst u mene i kaže - shirt! Ja se iznenadim, a on će ti opet - shirt! Upitam ga nešto, naravno na engleskom, ali on ustvari ne zna engleski, nego samo ponavlja - shirt! Prođi me se čovječe, kažem mu, žurilo mi se, kasnim na tu nesretnu književnu večer na koju mi se ionako ne ide, u HNK-a, Festival svjetske književnosti, zamisli ti, Bog ti jadan kako oni to ovdje zovu, a naš ti Sarajlija doveo beogradskog režisera da mu govori na večeri; pa mislim se, nije ni čudo što ti šaraju po fasadi, k’o da nisi mogao kakvog režisera naći u Imotskom ili Sinju, a ti baš u Beogradu… Ali stvarno mi se žurilo u HNK na tu književnu večer, znam da se tamo ne smije kasniti, i pobjegoh od malenog smećara koji samo viče širt, širt, širt!

Nešto mi, međutim, nije dalo mira. Iz glave mi nije izlazila njegova faca. To malo lice maloga stranog radnika, ama najmanjeg stranog radnika kojeg sam u Zagrebu vidio, toliko malenog da valjda ni dostavljač nije mogao biti, jer ne može pedalu na biciklu nogom dokučiti, a lijepo, stoput ljepše i kulturnije od naših kvrgavih europskih i bosanskih lica - jest, i u tebe je lice bosansko, ama da si stoput Židov, pa se zato ta nesretnica tvoja u tebe i zaljubila - onako je lijepo to lice melenog smećara kako su lijepa sva ta indijska lica, ama svejedno je li čovjek hindus, musliman, budist, Indijac, Pakistanac, Cejlonac, Nepalac, Tibetanac, sve ti je to za nas ružne ista ljepota. Na takvom ti se licu, druže moj, samo gospoština pozna, i ništa drugo. U Indiji ti gospoda umiru od gladi! A negospode nema, ako nisu odavde došli! No, ne bih ja o njemu poslije mislio zato što je lijep, a ni što mi se se zagledao u košulju i ponavlja širt, širt, širt, nego mi se onako u brzini učinilo da se čovjek rasplakao. Ili je htio zaplakati, pa nije imao kome.

Reći ću ti da sam ga te noći sanjao, a ti mi nećeš vjerovati! Nisam sanjao ništa od onog što mi je bliže, ni našeg Sarajlijicu pisca, ni Hrvatsko narodno kazalište i veliku književnost, ni sebe i svoj život, što je i red da sanjam, nego tog smećara stranca, kojeg sam na tri sekunde vidio, i od njega čuo jednu jedinu riječ. Cijele sam ga noći sanjao, ispričao se sa njim kao ni s ijednim svojim, i da znaš da mi je fino bilo sa njim pričati, finije recimo nego s tobom, jer tebi ne dam do riječi doći otkako smo se našli, sve mi je on po redu objasnio, ali kad sam se probudio, nisam se sjećao nijedne jedine riječi od sve te priče. Upamtio sam samo da je fin čovjek, taj maleni strani radnik, koji za mnom po parku viče širt, širt, širt.

Sutradan navukoh opet najdražu svoju bijelu košulju, i pođoh da ga tražim. Ja ću njega sigurno prepoznati, ali da i on mene po košulji prepozna, da se ne prepadne. I da ga pitam šta ono jučer bi? Pa sam tako ko budala kružio oko Zapruđa i Utrine, išao do Mamutica i dalje, sve do Sloboštine, spustio se na Sopot, obišao Siget, pa prešao na drugu stranu, i preko Velesajma se vratio na Bundek, i još dva-triput po Bundeku zaokružio. Sreo sam jednog smećara, i on je meo lišće, pa sam mu se kao i obratio, ali on me tako ružno pogledao da sam samo produžio. Znaš ono kad bi ti u naše vrijeme jalijaš u Sarajevu rekao: Produži!, s onim mehnim ž? E, upravo je tako taj mene pogledao, i nije mi više bilo ni na kraj pameti da ga upitam za kolegu. A kako ću ga i pitati, kojim riječima?

Tako kako sam taj dan šetao s kraja na kraj Novog Zagreba, tražeći malenog smećara, šetao sam i sljedeća tri tjedna. Tačno dvadeset i jedan dan! Prehodao sam, računam, u tom svom hodočašću jedno dvjesto kilometara. Taman kako mi je odavno moj kardiolog rekao da hodam, jer dva sam infarkta nekako predurao i naddurao, treći mi moj hercika ne bi izdržao, nego bi stao, a ako srce stane, stao sam i ja! Ali džaba ti i srce, džaba košulja, jer svih dvadeset i jedan dan ja ti hodam u ovoj skupoj bijeloj košulji, ljudi me već kao sveca gledaju, starije žene se pobožno krste kad ja naiđem, a svakog trećeg dana navečer košulju i operem, na ruke, s deterdžentom blagim k’o kamilica, pa je do ujutro sušim iznad radijatora, jer znam ako bez košulje krenem tražiti malenog smećara džaba će mi biti i ako ga nađem, pošto mu neću moći objasniti tko sam, ni što hoću.

Dvadeset i drugog dana, ja ti njega nađem! Mete oko onih garaža kad pođeš prema Središću. Nema veze što ne znaš gdje je Središće, čim ti ja kažem da je kod garaža, znaš kako to mjesto kod nas može izgledati. Ja mu priđem, on gleda, zinuo u mene, ništa ne govori, i ja šta ću, nego ga zagrlim. Ne znam kad sam nekoga tako zagrlio. Niti grlim, niti volim da me grle! Eto, to mi je ostalo od mog Sarajeva. Ovdje se stalno grle, i muško s muškim, i žensko sa ženskim, i međusobno, kao što se grle i na Zapadu. Eto, to ti je, ako mene pitaš, razlika između nas i njih, između Bosne i Europe. Po tome je Zagreb Europa. Grle li se ljudi u Izraelu? Jesi li ti, Boga ti, ikad zagrlio nekog Palestinca? Bezbeli da jesi, morao si, kad je i on tvoj.

Ne razumiju ljudi šta to znači, a sad im je već kasno objašnjavati. Je li tako? Ja mislim da jest! Elem, zagrlih ja Jusufa Rahmana, trese se on kako ga grlim, pa ga ne smijem pustiti, jer se i ja tresem. Ne znam ja šta je njemu, ne zna on šta je meni. A između nas košulja. Takva je to, druže moj, košulja: smećara grliš, a ona i dalje čista!

Obojica smo se nekako smirili, pa smo mogli pustiti jedan drugog. I onda dolazi ono najteže - stoput sam se sjetio one vaše židovske, koja je i nama poslije došla: kako je Bog ljudima zamrsio jezike, jer su izgradili kulu u Babilonu, neboder jer su izgradili prije nego što je Bog rekao gradi nebodere! - i kako da sad nas dvojica, s tih njegovih dvanaest engleskih riječi kažemo šta nam je?

U to on isuka ajfon, isukah i ja svoj, te udarismo u priču, sve dok nam obojici baterije ne iscuriše. I tada se opet nađosmo jedan pred drugim, nijemi i bezrijeki, ali ne više onako. Moje mi majke Marice, ako se ne bih sad odrekao rođenog svog jezika, pa da do kraja svijeta svi razgovaramo s ajfonima u rukama, tako da nas prevodi i u jezik salijeva, ta umjetna inteligencija. Sve što je među nama biva kraće, jasnije i lakše izrecivo. Kao u Starom zavjetu, Novi ti neću spominjati, da ti abdest ne kvarim! Dobro, hajde bolan, šalim se! A imate li vi Židovi kakav svoj abdest? E, pa eto vidiš!

Ali vratimo se mi na mog ahbaba Jusufa Rahmana! Dakle, šta on meni kaže: ta košulja na tebi, kaže, ona je mene na moju kuću, na dom moj, na moje prijatelje i roditelje, ona je mene na moju zemlju Bangladeš podsjetila! I još nešto neka znaš, kaže meni dobri moj Jusuf Rahman, ja sam ti tu košulju svojom rukom sašio. I sve košulje tog velikog japanskog modnog dizajnera - rekoh mu: kod nas bi se ljepše reklo šnajdera, krojača! - šivali smo moj komšije Evan, Junaid i Masud, ali tu na tebi sam šivao ja. Svaki od nas pozna svoju košulju!

Rekoh: ne mogu vjerovati! Vjeruj ili ne vjeruj, kaže meni Jusuf Rahman, ali to je moja košulja, i drago mi je da je na tebi vidim. Pitam ga, pa zašto si preko svijeta dolazio u Hrvatsku?

Kaže, zato što se više nije moglo. Sirotinja. A roditelji pomrli, jedno za drugim, pa ga više nije držalo mjesto. Otišli Evan, Junaid i Masud, pa i on za njima krenuo. Ali moju košulju je sašio dok su babo i mati još bili živi, a njih su, sva četvorica, još uvijek jednako šivali velike bijele košulje za genijalnog japanskog krojača. To je sretna košulja, još mi je rekao Jusuf Rahman.

Sljedeći put našli smo se opet punih baterija u mobitelima. A ja sam obukao crnu košulju. Ta nije moja, rekao je Jusuf Rahman. Naravno da nije, ta je talijanska, rekao sam ja njemu. (Poslije sam mislio: a šta ako se i talijanske košulje šivaju u Bangladešu?) I onda mi je Jusuf Rahman ispričao svoju priču.

U Zagrebu je sam, svo vrijeme otkako je došao, jer u Zagrebu baš i nema mnogo Bengalaca. Njegovi zemljaci idu prema drugim zemljama, u kojima ima više posla, a njega je, eto, skoro slučajno nanijelo u Hrvatsku. Ne žali se, dobro mu je, sretan je ovdje. Čudo je ta sreća: ono što neke ljude unesrećuje, druge će učiniti sretnima, a ono što njih grdno ojađuje, one prve bi moglo usrećiti!

Živio je Jusuf Rahman u Hrašću, tu blizu Novog Zagreba, u jednom od onih sela prema aerodromu, sam u sobici u prizemlju obiteljske katnice, s još petnaest stranih radnika, Nepalaca, Sirijaca, Indijaca, Filipinaca, a neko vrijeme bio je i neki zlosretni Ukrajinac, ali je po njega jednog dana došla policija i odvela ga. Jusuf Rahman mislio je da je Ukrajinac osuđen na smrt i pogubljen, jer je prodavao drogu, pa mu je laknulo kada sam mu rekao da u Hrvatskoj nitko ne može biti osuđen na smrt. Vidiš da je Hrvatska dobra zemlja, kaže mi Jusuf Rahman. Dobra je, kažem ja njemu, ne može bolja biti.

Ne znam kako je upoznao Mariju Terezu, to ga nisam pitao. Ali Marija Tereza je Filipinka, i radila je u nekom narodnjačkom klubu u okolici Zagreba. Ne znam znaš li ti to, ali u Zagrebu ti postoje narodnjački klubovi, u kojima se pušta ona najtruhlija narodska muzika iz Srbije i Bosne, s pjevačicama u zlatnim i srebrenim hlačicama i sisama od po pet litara svaka, gdje se dolaze zabaviti naoružani ljudi u crnom. Ja ti taj svijet ne znam, a pravo da ti kažem nije me nešto ni zanimao, sve dok nisam sreo Jusufa Rahmana i njegovu Filipinku.

Ne znam šta je Marija Tereza u tom klubu radila, valjda je bila šankerica. Jusuf Rahman mi nije mogao reći, jer on ne zna ni što na njegovom jeziku znače riječi šank, šankerica i konobarica. Ili te riječi na bengalskom ne postoje, pa se zato ne razumijemo. Marija Tereza spavala je u skladištu, među gajbama, u tom klubu u kojem je i radila. I nikad nije vidjela Zagreb. Nakon svega Jusuf ju je odveo u grad, pokazivao joj tramvaje, objašnjavao kako rade. Vodio ju je na kolače. Mariji Terezi nije se svidjelo slatko, rekao je.

Ali sve se to poslije događalo. Nakon što se Marija Tereza, kaže Jusuf Rahman, probudila trudna. Kako, bolan, probudila se trudna. Tako, kaže, jednog se jutra probudila glavoboljna, bolesna, kao da je polomljena, i znala je da je trudna. Kako je znala, opet sam pitao. Tako što žena uvijek zna, rekao je Jusuf Rahman. S muškarcima se o tome ne razgovara, još je rekao, pa on ne zna kako žene znaju da su trudne, ali on misli da je Marija Tereza usnila svoju trudnoću.

Tu već dolazimo do onog za što nikako ne mogu biti siguran radi li se o kulturnim razlikama između nas iz Bosne i Jusufa Rahmana iz Bangladeša, o prevodilačkim kapricima umjetne inteligencije, o tome da pristojan čovjek iz Bangladeša pred navalentnim Bosancem nešto skriva, ili se pokušava izražavati kroz figure i metafore, ali ja zapravo ne znam kako je Marija Tereza ostala trudna. Znam samo da ljubavnika nije imala, niti je s nekim bez ljubavi legla. Tako je, sama od sebe, rekla mom ahbabu Jusufu Rahmanu, i ja joj vjerujem onako kako joj i on vjeruje. Ono što bih ja pomislio, ali on, čini mi se, ne bi nikad, jest da su Mariju Terezu u narodnjačkom klubu napili, pa je onesviještenu silovali. Ako i nije tako bilo, moralo je biti nešto drugo strašno.

Kada su se upoznali i u to malo vremena zbližili, moglo je to biti u tri dana, u dva mjeseca ili u jednom jedinom danu, Marija Tereza njemu je rekla da je trudna. To je lijepo, rekao joj je Jusuf Rahman. Ali ti nisi otac, rekla je ona njemu. Jesam, odgovorio je Jusuf Rahman. Kada se rodi dijete bez oca, onda u mom selu kažu da je to vrlo sretno dijete, jer mu je cijeli Svijet otac. Ja ću tebi, Marija Tereza, biti cijeli Svijet, jer sam tvom djetetu otac. Tako je Jusuf Rahman rekao Mariji Terezi. A ona je njemu uzvratila da u njenom selu na Filipinima kažu drukčije: samo se jednom rodilo dijete bez oca, ono čiji je otac bio Bog! Svako drugo dijete ima oca među ljudima. Ja sam zabrinuta, rekao je Jusuf Rahman da mu je tad rekla Marija Tereza. Nemaš se ti zašto brinuti, odgovorio joj je. U tvom selu misle isto što i u mom selu, samo što se u mom selu kaže cijeli Svijet, a u tvom selu se kaže Bog. A zar Bog nije cijeli Svijet? Pa jest, priznala je Jusufu Rahmanu Marija Tereza. I zar se sve ono što se dogodilo jednom na kraju ne dogodi i drugi put?, pitao je on. Sigurno si ti u pravu, ti si pametniji, jer si muško, rekla mu je. Ja sam Jusuf, i nisam pametniji od tebe, rekao mi je Jusuf Rahman da je rekao Mariji Terezi.

Ona više nije radila u narodnjačkom klubu, nego je živjela s njime u onom sobičku u Hrašću, i čekala dijete. Rodila je na sam Božić, a porodili su je Jusuf i dvojica njegovih najbližih susjeda u kući, obojica Nepalci. Jedan je u Katmanduu porađao mlađu sestru, pa im je mogao govoriti što da rade. Nije to teško, rekao mi je moj ahbab Jusuf Rahman. Mnogo je teže, rekao mi je, pomesti mokro i blatnjavo lišće, dok svud naokolo žure neraspoloženi i nervozni muškarci i žene, čija mu djeca prevrću kantu. Poroditi ženu, rekao je, lako je kao pomesti suho lišće u parku, za sunčanog dana, kada su svud naokolo dobri i sretni ljudi. To je praznik, rekao je, pogotovo kada na svijet stiže tvoje dijete.

Bio je sretan jer mu se rodila kći. Htio je da joj daju ime Mira, pa da se zove kao prodavačica u dućanu u Hrašću. Ustvari, htio je da se njihova kći zove onako kako se zovu ljudi u zemlji u kojoj se rodila. Nije dobro, rekao je Jusuf Rahman, kada se tvoje ime razlikuje od svih drugih imena. Dobro je kada si s drugim ljudima zajedno u imenu. Kao što smo ti i ja zajedno u košulji?, upitao sam. Jusuf Rahman se nasmijao.

Ali Marija Tereza opet je bila nesretna. Ili se zabrinula jer je rodila kćer, a bila je sigurna da će roditi sina. Ustvari, morala je roditi sina, rekla je Jusufu Rahmanu, koji je to rekao meni. Pošto nije rodila sina, onda ništa od onog što joj je rekao ne može biti tačno. Kako to?, čudio se Jusuf. Tako što je Bog, u mom selu kažu, i to je govorio svećenik, u Bogomajci bezgrešno začeo Sina! A u tome je problem, nasmijao se Jusuf Rahman, koji se već bio navikao na luckaste brige Marije Tereze! Pa, stvar je u tome što je Bog nakon što već ima Sina Božjeg poželio da mu ti rodiš Kćer Božju. Ne samo Njemu, naravno, nego Njemu i meni. Zato se Bogu rodila Mira, rekao je Jusuf Rahman da je tako rekao Mariji Terezi. Ona ga je, pak gledala sumnjičavo, misleći da ju on, možda, zafrkava, ili da je malo poblesavio, ali je onda, čini se, shvatila da je Jusuf Rahman ozbiljan i da je, pored toga, i jako pametan. Jer, doista, sve se događalo upravo onako kako je on i rekao da će biti.

Onda je Jusuf Rahman na internetu pogledao kako je to bilo kada je Bogu žena rodila sina, u što vjeruju oni iz vjere njegove Marije Tereze. Iznenadio se kada je shvatio da i u Hrvatskoj u to isto vjeruju. Kako je moguće da je onda ne prihvaćaju kao svoju? I da je onako bijedno živjela u tom klubu u koji zalaze opasni ljudi u crnom? Ali to su teška pitanja, s kojima se Jusuf Rahman nije htio baviti. Čim počneš misliti o razlogu za zlo, počinju teška pitanja, povjerio mi se Jusuf Rahman. Heidegger, odgovorio sam mu. On se zagledao u svoj telefon, i tad sam ga prvi put vidio da plače. Tko zna što na jeziku bangla, koji govore ljudi u Bangladešu, četvrtom ili petom najgovorenijem jeziku na svijetu, piše o Martinu Heideggeru, e da je Jusuf Rahman zaplakao?

Tu je, na tom svom telefonu, dok se Marija Tereza oporavljala od poroda, saznao i što treba dalje činiti. Tako joj je jedne večeri doveo poštara Miju, portira Seju i prometnika Jašu, koji su majci i djetetu na dar nosili mirisne štapiće, čokoladice u zlaćanom staniolu i kremu za dječju kožu. Sva trojica došli su u uniformama, Marija Tereza bila je sretna.

Poslije je postupao tačno onako kako je na bangla jeziku pisalo da je postupala mala kršćanska obitelj kad joj se rodio dječačić od Boga. Mislio je da na takav način Mariji Terezi potvrđuje njezinu vjeru, koja je njemu, Jusufu, bila malo smiješna, dječja. Kršćanstvo je vjera za djecu, povjerio mi se drugar moj Jusuf Rahman, samo što djeca na kraju odrastu, rekao je zabrinuto, a kada odrastu, trebao bi im netko da za njih stvara svijet kakav je u njihovoj vjeri. Nemoj to nikome govoriti, rekao sam mu, osim meni.

Tako su prolazile prve tri godine Mirina života, ali uskoro nije više na jeziku bangla bilo riječi o tome što je radila mala kršćanska obitelj kad joj se rodio dječačić od Boga. Ili kad joj se, budi Bog s nama, rekao je Jusuf Rahman, prema vašem dječjem vjerovanju, rodio poslanik Issa, Allah neka je s njim. I onda je mene pitao šta se dalje događalo sa Sinom Božjim. Ne znam, rekao sam mu, o sljedećih tridesetak godina Njegova života u našim svetim knjigama ne piše ništa, ali ako već pitaš mene, rekao sam ahbabu svom Jusufu Rahmanu, mislim da mu se događao život. Kakav bi mogao biti život Sina Božjeg, kakav bi mogao biti život Boga, zabrinuo se on? Nije, rekao sam mu, naš Isus živio život Boga, živio je život čovjeka. To je dobro!, ganut je bio Jusuf Rahman. Sad znači započinje patnja! Nisam ga pitao na šta misli, ali je bilo upravo tako. Sve je moj drug razumio, čitajući na bangla jeziku o našoj dječjoj vjeri.

Da ti nisi takav kakav jesi, i da nisi navalio da se odmah sad vraćate u taj svoj Izrael, da si laf kakav si bio u ona, ehej! u ona naša vremena, poderao bi sad te vaše avionske karte, pa biste sa mnom pošli do Novog Zagreba, da tražimo Jusufa Rahmana. On i sad negdje mete mokro lišće, koje je najteže pomesti jer je mokro, a dva koraka pred njim, onom malom metlom, koju joj je on napravio, mete mala Mira. Tri su joj godine, a lijepa k’o slika, ozbiljna kao da nije dijete, a ista mater, Bog da joj dušu prosti. Jest, mislio sam ti to ne reći, tuga je to, od svijeta veća, a šta će ti, dragi moj, tebi koji tamo živiš, još i ta tuga? Zaspala proljetos Marija Tereza, nije se više probudila. Eto tako, navečer pjevušila maloj neku svoju filipinsku uspavanku, kuhala mlijeko, brisala maglu s prozora, ujutro je moj Jusuf ledenu našao. Piše li ovo negdje u tim vašim dječjim svetim knjigama, pitao me je, sabrano. Ne piše, rekoh. Pa je zamolio da mu pozajmim njegovu košulju, baš je tako rekao, njegovu košulju, da u njoj pođe na hrašćansko groblje i da ga u košulji prepoznaju Bog i Sin Božji, rođeni brat kćeri mog prijatelja Jusufa Rahmana… Vratit će mi je čistu i ispeglanu, rekao je. Dao sam mu košulju, koja mu je bila prevelika, isto onoliko koliko je meni prevelika, iako sam ja od Jusufa Rahmana duplo veći. Ali takva je to košulja.

Eto, da vam se ne žuri u Haifu, odveo bih vas u Novi Zagreb, pa bismo našli Jusufa i Miru, kako metu mokro lišće. Napisao bih mu u mobitel, ovo su moji prijatelji. Njemu bi bilo drago, jer on je zabrinut za mene, misli da ja nemam prijatelja. A vama bih rekao, ovo je moj ahbab Jusuf, on mi je košulju sašio, a ovo je Mira, ona je naša spasiteljica, ona će pomesti svo suho lišće Novoga Zagreba, tako da nam na proljeće stabla mogu opet prolistati. Je li tako Miro?, reći ću, a ona će meni reći: Ti si dijete, ništa ti ne znaš!